Etničko čišćenje u Lašvanskoj dolini
Etničko čišćenje u Lašvanskoj dolini je detaljno isplaniran zločin velikih proporcija počinjen tokom Rata u BiH od strane političkog i vojnog rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne nad bošnjačkim civilima u Lašvanskoj dolini i nekim susjednim mjestima u Srednjoj Bosni na preko dvadeset lokacija, od druge polovine 1992. do aprila 1993. s ciljem ubijanja ili protjerivanja Bošnjaka sa tih područja. Kampanja etničkog čišćenja, planirana od maja 1992. do marta 1993. koja je eruptirala u aprilu, bila je namijenjena implementiranju ciljeva postavljenim od strane hrvatskih nacionalista u novembru 1991.[1] Bošnjaci Lašvanske doline su bili predmet progona na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, [2] namjerne diskriminacije u kontekstu široko rasprostranjenog napada na civile u toj regiji[3], masovnih ubistava, silovanja, zatvaranja u logore, kao i uništavanja privatne imovine i kulturno-vjerskih objekata. Kampanja je bila praćena antimuslimanskom propagandom, posebno u Vitezu, Busovači, Novom Travniku i Kiseljaku, gdje su naredbama hrvatskog rukovodstva osnivani mediji (npr. radio stanice) koji su plasirali propagandu protiv Bošnjaka. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je presudio da ovi zločini spadaju u zločine protiv čovječnosti u mnogobrojnim presudama protiv hrvatskih političkih i vojnih lidera i vojnika, među kojima je najpoznatiji Dario Kordić.[4] Na osnovu brojnih dokaza o napadima HVO-a u to vrijeme, Pretresno vijeće Haškog suda je zaključilo u slučaju Kordić i Čerkez da je do aprila 1993. godine hrvatsko rukovodstvo imalo zajednički dizajn ili plan osmišljen i izvršen s ciljem etničkog čišćenja Bošnjaka iz Lašvanske doline. Utvrđeno je da je Dario Kordić, kao politički lider Hrvata u Srednjoj Bosni, bio planer i inicijator plana o etničkom čišćenju.[5] Nadalje, sud je zaključio da je Hrvatska vojska učestvovala u kampanji, te je događaje definisao kao međunarodni konflikt između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine.[6]
Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, oko 2000 Bošnjaka iz Lašvanske doline i susjednih mijesta je ubijeno ili nestalo tokom perioda u kojem je sprovedeno etničko čišćenje.[7] Događaji iz Lašvanske doline su inspirisali britansku TV dramu Warriors.
Za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji, nacionalisti iz Hrvatske i hrvatski nacionalisti u Bosni i Hercegovini su dijelili identične ciljeve.[8] Vladajuća stranka u Hrvatskoj, HDZ je organizovala i kontrolisala ogranak stranke u Bosni i Hercegovini. Do druge polovine 1991. godine, ekstremniji elementi stranke, pod liderstvom Mate Bobana, Darija Kordića, Jadranka Prlića, Ignaca Koštromana i lokalnih lidera poput Ante Valente,[1] uz podršku Franje Tuđmana i Gojka Šuška, su preuzeli efektivnu kontrolu nad strankom.
18. novembra 1991. ogranak HDZ-a u BiH je proglasio postojanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, kao zasebne "političke, kulturne, ekonomske i teritorijalne cjeline" na teritoriji Bosne i Hercegovine. [9] Haški tribunal je to ilustrovao zaključcima sa sastanka održanog 12. novembra 1991. godine, potpisanim od strane Mate Bobana i Darija Kordića: "Hrvatski narod u BiH konačno mora prigrliti odlučnu i aktivnu politiku koja će osloboditi naš vječni san - o zajedničkoj hrvatskoj državi". 10. aprila 1992, Mate Boban je proglasio bosansku Teritorijalnu odbranu (TO), formiranu dan ranije, ilegalnom na području samoproglašene hrvatske teritorije. 11. maja, Tihomir Blaškić je proglasio TO ilegalnom na području općine Kiseljak. [8]
Tokom 1992. godine, bošnjački predstavnici u vlasti i civili u Vitezu, Busovači i Kiseljaku su redovno diskriminisani. Za bošnjačke civile su uvjeti bili toliko tegobni da su se mnogi odlučili za napuštanje tih područja i odlazak u općine gdje su bili u većini. Oni koji su bez obzira na uvjete odlučili da ostanu, morali su prihvatiti činjenicu da će biti proganjani od političkog i vojnog režima Herceg-Bosne, prema Bošnjacima neprijateljski raspoloženog. Prva razaranja džamija i kuća Bošnjaka, prva ubistva civila i pljačke su se desile u to vrijeme.[10]
Aprila 1992. godine, lider HDZ-a Viteza, Anto Valenta je rekao predstavnicima Bošnjaka u općini da bi trebali prihvatati naređenja od samoproglašene Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. 20. maja 1992. godine, vojnik Armije RBiH je ubijen ispred Hotela "Vitez", dok su dvojica uhvaćena i pretučena. Juna 1992. hrvatske vojne formacije su zauzele štabna mjesta u Vitezu i općinsku skupštinu, te su istakli zastavu Herceg-Bosne i Hrvatske. Kasnije u novembru 1992. godine, općina tada već pod hrvatskom kontrolom je uvela nove poreze i tražila od osoblja da potpišu deklaraciju odanosti novoj hrvatskoj vladi, prijeteći otkazima onima koji se ne povinuju zahtjevu. Mnogim Bošnjacima je zabranjen pristup javnim institucijama zbog odbijanja potpisivanja deklaracije, te su bili uskraćeni za propusnice neophodne za kretanje putnim komunikacijama kojima su ovladale hrvatske snage.[11]
Ista praksa se primjenjivala i u Busovači. 10. maja 1992, Dario Kordić i Ivo Brnada su odlučili da opozovu sporazum o distribuciji naoružanja koji je bio sklopljen sa bosanskom Teritorijalnom odbranom, oduzmu svo naoružanje i preuzmu kontrolu nad kasarnama. Nakon toga su postavili ultimatum svim bosanskim vojnim jedinicama pozivajući ih na predaju oružja i stavljanju pod hrvatsku kontrolu. Prema dekretu od 22. maja 1992, Dario Kordić i Florian Glavočević su odlučili da HVO-u predaju generalna administrativna ovlaštenja nad općinom. Poslije usvajanja dva pomenuta dekreta, ukinuti su organi Republike Bosne i Hercegovine u općini, a Bošnjaci su masovno isključeni iz lokalnih političkih struktura. Hrvatske snage su također zauzele televizijski predajnik na lokalitetu Skradno, te su kreirali vlastiti lokalni radio i televiziju za plasiranje propagande, zauzeli su javne institucije, istakli hrvatske zastave na zgradama javnih institucija, nametnuli hrvatski dinar kao jedinicu plaćanja. Tokom tog vremena, busovački Bošnjaci su bili prisiljeni potpisati akt odanosti hrvatskim vlastima, postali su žrtve brojnih napada (pogotovo na imovinu, radnje, poslovne objekte) i postepeno su počeli napuštati područje zbog straha od masovnih zločina.[12]
Kao i u općinama Vitez i Busovača, sličan šablon je primijenjen i u Kiseljaku od aprila do novembra 1992. godine, demonstrirajući odlučnost hrvatskih vlasti da preuzmu vojnu i političku kontrolu nad kiseljačkom općinom. Vlasti su kreirale radio stanicu koja je plasirala nacionalističku propagandu. General Blaškić je 14. maja 1992. izbacio Teritorijalnu odbranu iz bivših objekata Jugoslavanske narodne armije. [13]
U junu 1992. godine, pažnja je usmjerena na Novi Travnik u kojem se pojavio otpor hrvatskim naporima da ostvare kontrolu. 18. juna 1992. godine snage bosanske vlade u Novom Travniku su primile ultimatum od HVO-a koji je uključivao zahtjeve za gašenje državnih institucija, izražavanje odanosti novouspostavljenoj hrvatskoj vlasti, potčinjavanje bosanskih snaga HVO-u i protjerivanje bošnjačkih izbjeglica koje su ranije protjerane sa drugih područja i našle utočište u Novom Travniku - sve u roku od 24 sata. 19. juna 1992. buknuo je oružani sukob. Borbe su trajale dva sata, a štab bosanske Teritorijalne odbrane, osnovna škola i pošta su napadnute i oštećene od strane lokalnih hrvatskih jedinica, uključujući jedinice iz Viteza i Busovače. [14] Bošnjaci u donjem dijelu grada su bili izloženi ubistvima, silovanjima i ostalim vidovima zlostavljanja.[15]
Tokom augusta 1992, hrvatske snage su pokrenule napade na sela Duhri, Potkraj, Radanovići i Topole, a napadi su uključivali još nasilnije incidente poput paljenja bošnjačkih kuća i vandaliziranja poslovnih objekata. Mnogi civili koji su se plašili budućih napada počeli su da napuštaju kiseljačku enklavu u to vrijeme. [13]
Pretresno vijeće Tribunala u Hagu u predmetu Kordić i Čerkez je zaključilo da obimna količina dokaza jasno ukazuje na progon bošnjačkih civila u općinama Srednje Bosne zauzetih od strane hrvatskih snaga: Busovača, Novi Travnik, Vareš, Kiseljak, Kreševo i Žepče. Progon je sprovođen po konzistentnom šablonu u svakoj općini koji je bio karakterističan po kampanji protiv Bošnjaka koju je pokretao HVO-a u općinama [16] s nadom da će se samo-proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna odvojiti od BiH i sjediniti sa Hrvatskom. [17]
Do decembra 1992, situacija u Srednjoj Bosni je bila sljedeća: hrvatske snage su preuzele kontrolu u općinama Lašvanske doline, a naišle su na jedini značajniji otpor u Novom Travniku i Ahmićima. Stoga je većina teritorije Srednje Bosne bila u rukama Hrvata. [18]
Gornji Vakuf je grad koji se nalazi južno od Lašvanske doline, i od strateškog je značaja na raskrsnici puteva za Srednju Bosnu. Udaljen je 48 km od Novog Travnika i oko sat vožnje u oklopnom vozilu od Viteza. Za Hrvate je bio vrlo važna veza između Lašvanske doline i Hercegovine, dvije teritorije uključene u samo-proglašenu Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. [19]
10. januara 1993, neposredno prije izbijanja neprijateljstava u Gornjem Vakufu, zapovjednik HVO-a Luka Šekerija je poslao zahtjev klasificiran kao "vojna tajna" pukovniku Blaškiću i Dariju Kordiću za pošiljkama minobacačkih granata iz fabrike eksploziva u Vitezu. [20] Nakon toga, 11. januara, su izbile borbe isprovocirane bombom koju su Hrvati postavili u hotel u vlasništvu Bošnjaka koji je služio kao vojni štab. Uslijedio je opći napad hrvatskih snaga na grad uz podršku teške artiljerije koja je zasipala grad. [19]
Tokom pregovora o primirju u britanskom štabu u Gornjem Vakufu, pukovnik Andrić, predstavnik HVO-a, je zahtjevao da bosanske snage polože oružje i grad potčine HVO-u, uz prijetnje da će ako se ti zahtjevi ne ispoštuju Gornji Vakuf sravniti sa zemljom. [19] [21] Armija RBiH nije prihvatila ultimatum HVO-a, pa se napad nastavio, praćen masakrima nad bošnjačkim civilima u susjednim selima Bistrici, Uzričju, Duši, Ždrimcima i Hrasnici. [22] [23] Iako su Hrvati često kao argument za napad na Gornji Vakuf navodili prisustvo stranih muslimanskih dobrovoljaca, kolokvijalno nazvanih sveti ratnici (mudžahedini), komandir čete britanskog bataljona je potvrdio da ih na tom području nije bilo, i da ih niko od njegovih vojnika nije vidio. [19]
U jutro 25. januara 1993. godine, hrvatske snage su napale bošnjački dio Busovače poznat kao Kadića Strana kao posljedica neprihvatanja ultimatuma hrvatskih snaga od 20. januara. Napad je uključivao granatiranje sa okolnih brda. Bošnjaci su preko razglasa pozvani da se predaju. Policijski izvještaj pokazuje da su 43 čovjeka izmasakrirana u Busovači u januaru i februaru 1993. Preostali Bošnjaci (njih oko 90) su okupljeni na gradskom trgu. Ženama i djeci (oko 20) je dopušteno da se vrate kućama, dok su muškarci (njih oko 70), među njima i dječaci od 14-16 godina, natovareni u autobuse i deportovani u logor u Kaoniku. Nasilje se nastavilo i nakon januarskog napada. [24]
Glavni članak: Masakr u Ahmićima
3. aprila 1993. godine hrvatsko rukovodstvo se sastalo u Mostaru kako bi diskutovalo o implementaciji Vance-Owenovog mirovno plana. Hrvati su odlučili da implementiraju stvaranje "hrvatskih provincija" (provincije 3, 8 i 10) potčinjavanjem bosanskih oružanih snaga pod zapovjedništvo HVO-a. 4. aprila 1993, prema izvještajima Reutersa, štab HVO-a u Mostaru je postavio rok predsjedniku Izetbegoviću da potpiše pomenuti sporazum navodeći da će: "Ukoliko Izetbegović ne potpiše ovaj sporazum do 15. aprila, HVO jednostrano silom nametnutni svoju jurisdikciju u kantonima tri, osim i deset". U poruci od Darija Kordića, Ignaca Koštromana i Ante Valente, Hrvatima je poručeno da istaknu više hrvatskih zastava na zgradama. [25]
U petak, 16. aprila 1993. u 5h i 30 minuta, hrvatske snage su izvršile simultani napad u Vitezu, Starom Vitezu, Ahmićima, Nadiocima, Šantićima, Pirićima, Novacima, Putišu i Donjoj Večeriskoj. General Blaškić je pomenuo 20 do 22 mjesta simultanog napada duž puta koji povezuje Travnik, Vitez i Busovaču. Pretresno vijeće Haškog tribunala je došlo do zaključka da se radilo o planiranom napadu protiv muslimanskih civila. [26]
Napadu je prethodilo nekoliko političkih deklaracija koje su najavile da je konflikt između hrvatskih snaga i snaga bosanske vlade neizbježan. Na dan napada, telefonske linije su bile prekinute, jer je sva komunikaciona struktura u općini Vitez bila pod kontrolom HVO-a. Hrvatski stanovnici tih sela su prethodno upozoreni na napad, a neki su učestvovali u njegovom pripremanju. Hrvatske žene i djeca su evakuisani uoči napada. Metod napada je otkrivao visoki nivo priprema. Napadi u kompozitnim područjima, kao oni koji su izvedeni u području Ahmića, su operacije isplanirane u minutu, s ciljem ubijanja ili protjerivanja bošnjačke populacije, što je rezultiralo masovnim masakrom, koji će postati najveći zločin Bošnjačko-hrvatskog sukoba, kako prema broju žrtava koje su pobijene u kratkom vremenskom periodu tako i prema sistemskom karakteru zločina koji je isplaniran na najvišem nivou. Navečer 15. aprila, primijećena su neobična pomjeranja jedinica HVO-a. Ujutro 16. aprila, glavni putevi su bili blokirani od strane hrvatskih jedinica. Prema svjedočenju nekoliko međunarodnih posmatrača, napad se desio sa tri strane, i bio je dizajniran da prisili muslimansku populaciju na bježanje prema jugu, gdje bi ih dočekali i pobili elitni strijelci sa posebno sofisticiranim oružjem. Ostale jedinice, organizovane u manje grupe, od pet do deset vojnika, išle su od kuće do kuće, ubijajući civile i paleći kuće. U operaciji je učestvovalo oko stotinu hrvatskih vojnika. [27] Napad je rezultirao masakrom bošnjačkih seljana, i uništenjem sela. Među više od stotinu ubijenih, bile su 32 žene i 11 dječaka i djevojčica mlađih od 18 godina. Cilj artiljerije HVO-a je bio da podrži pješadiju i da uništi ono što pješadija nije bila u stanju. Džamija je naprimjer pogođena iz jakog artiljerijskog oruđa, da bi kasnije munaru minirali Bralo i Jukić. [28]
Većina muškaraca je bila ustrijeljena u glavu. Hrvatski vojnici su neke muškarce okupili na jednom mjestu i potom ih ubili. Oko dvadeset civila je također ubijeno u Donjim Ahmićima, u pokušaju bijega iz obruča. Stanovnici koji su pokušali da bježe, morali su preći otvoreno polje prije dolaska do glavne ceste. U polju je pronađeno oko dvadeset tijela sa preciznim pogodcima. Vojni eksperti su zaključili da su ih ubili snajperisti. Ostala tijela pronađena u kućama bila su toliko ugljenisana da se nisu mogla identifikovati, i u položaju koji je sugerisao da su ljudi živi spaljeni. Među žrtvama je bilo mnogo žena i djece. [29]
Posmatrač ECMM-a je rekao da je vidio tijela djece koja su prema pozi u kojoj su pronađena izgledala kao da su umrla u agoniji u plamenu: "neke kuće su bile potpune scene horora, jer u njima nisu bila samo mrtva tijela ljudi, nego su bili i oni živi spaljeni, a očigledno i neki koji su zapaljeni bacačima plamena što je imalo za posljedicu ugljenisanje tijela, a to je bio slučaj kod nekoliko tijela." Prema izvještaju ECMM-a, najmanje je ubijeno stotinu i troje ljudi tokom napada na Ahmiće. [29]
Prema Centru za ljudska prava u Zenici, 180 od 200 bošnjačkih kuća u Ahmićima je spaljeno tokom napada. Komisija Human Rightsa je došla do istog nalaza u svom izvještaju datiranom na 19. maj 1993. Prema ECMM-u praktično sve bošnjačke kuće u selima Ahmići, Nadioci, Pirići, Sivrino Selo, Gaćice, Gomionica, Gromiljak i Rotilj su bile spaljene. Prema riječima ECMM-ovog posmatrača: "to je bilo cijelo područje koje je gorilo". [30] Nekoliko vjerskih objekata je uništeno. Dvije džamije su namjerno minirane, sa vrlo pažljivom pripremom prilikom miniranja što se ogledalo u postavljanju eksploziva u samim objektima na odgovarajućim mjestima. Čak štaviše, džamija u Donjim Ahmićima je uništena postavljanje eksploziva oko temelja munare. [31]
Trupe umješane u napad su uključivale Četvrti bataljon Vojne policije, i posebno jedinicu Džokeri. Džokeri, antiteroristički odred sa oko dvadeset članova, su formirani januara 1993. u okviru Vojne policije po naredbi Zvonka Vukovića, čija je misija bila da izvodi specijalne zadatke kao što je sabotaža. Bili su stacionirani u bungalovima u Nadiocima. Ostali učesnici zločina su uključivali Vitezove, Vitešku brigadu iz općine Vitez, Brigadu Nikola Šubić Zrinski iz Busovače, zajedno sa domobranskim jedinicama (jedinice koje su formirane u svakom selu u skladu sa odlukom iz Mostara datiranom na 8. februar 1993) stacioniranim u Ahmićima, Šantićima, Pirićima i Nadiocima. Mnogi svjedoci u slučaju Blaškić potvrdili su prisustvo vojnika u kamuflažnim uniformama sa amblemima Hrvatske vojske. Nekoliko hrvatskih stanovnika tih sela su također učestvovali u napadu. Bili su članovi domobrana, kao što je Slavko Miličević za sektor Donji Ahmići, Žarko Papić za područje Zume, Branko Perković za Nadioke, Zoran Kupreškić u Grabovima (područje u centru Ahmića), Nenad Šantić i Ćolić u Šantićima. [32]
Nakon pokolja, hrvatski lideri, podržani propagandom, pokušali su da poriču masakr ili da okrive druge strane u Bosanskom ratu. Dario Kordić je istražitelju Centra Ujedinjenih Naroda za ljudska prava, Payamu Akhavanu, poricao učešće HVO-a u Ahmićkom pokolju; rekao mu je zapravo, da njegovi ljudi kao dobri kršćani nikada ne bi počinili takva zlodjela i okrivio je Srbe ili same muslimane: prema njegovim riječima, nije bilo potrebe ni za kakvu istraga o pokolju. Sličan odgovor je došao i od generala Tihomira Blaškića britanskom pukovniku Stewartu u Kordićevom prisustvu. [28]
Hrvatska artiljerija je u rano jutro 16. aprila 1993, između 5:45 i 6:00 sati napala bošnjačko područje Viteza i Krušćice. Napad se tokom jutra pojačao uz korištenje različitih kalibara minobacačke vatre. Bila je to prva koordinirana ofanziva u tom području koja se odvijala uz simultane napade u gornjem i donjem dijelu doline. Prema profesionalnom vojnom mišljenju britanskog pukovnika, Armija Bosne i Hercegovine je upotpunosti uzeta na prepad. Vojnici HVO-a u kamufliranim uniformama su se pojavili na ulicama Viteza hapseći Bošnjake i ubijajući ih u njihovim stanovima. Ugledni Bošnjaci grada su uhapšeni. Anto Breljaš, bivši član jedinice Vitezovi je rekao da su Viteška brigada HVO-a i Vitezovi napali Stari Vitez, ali da Vitezovi nisu učestvovali u Ahmićkom masakru kao jedinica, mada postoji mogućnost da su jedna ili dvije individue iz te jedinice uzele učešća u masakru.[33]
Dva susjedna sela Donja Večeriska i Gornja Večeriska blizu Viteza su napadnuta 16. aprila 1993. U noći 15. aprila 1993. većina Hrvata je napustila Donju Večerisku. Kako god, Bošnjaci nisu očekivali napad s obzirom da su se Hrvati već ranije nekoliko puta evakuisali iz sela. Granatiranje je započelo u 5:30 ujutro, sa protivvazdušnim pucnjevima iz obližnje fabrike. Granate su bacane u kuće, a stanovnici su potom hapšeni i pretučeni. Većina bošnjačkih je spaljena. Najmanje osam osoba je ubijenu u tom napadu, a selo je uništen eksplozivom i zapaljen. [33]
Sveukupno su ubijena 172 Bošnjaka iz općine Vitez, a 5 hiljada je protjerano (1200 je zatočeno u logorima): 420 zgrada je srušeno zajedno sa tri džamije, dvije medrese i dvije škole. [33]
Borbe u Vitezu su nastavljene iza 16. aprila. Stari grad tj. Stari Vitez (ili Mahala kako se naziva) je ostao u rukama bosanske vlade. Međutim, HVO ga je okružio i podvrgnuo opsadi i napadima od aprila 1993. do februara 1994. Taj period se odlikovao konfrontacijama čiji je intenzitet varirao, pogotovo u slučaju nasilnog napada 18. jula 1993, kada je velika količina ručno izrađenog oružja poznatog kao "bombe bebe" bačena na Stari Vitez što je za posljedicu imalo ubistvo mnogih Bošnjaka. Taj dio grada je također gađan sa višecijevnim raketnim bacačima i minobacačima. [34] [35]
Dana 18. aprila 1993 godine, tanker koji je sadržavao pola tone eksploziva je eksplodirao blizu džamije u Starom Vitezu, uništavajući kancelarije ratnog predsjedništva bosanskih vlasti u Vitezu, te ubijajući najmanje šest ljudi i ranjavajući 50. MKSJ je prihvatio da se ova akcija može definisati kao čisti terorizam počinjen od strane elemenata unutar hrvatskih snaga koje su napadale bošnjačku populaciju Starog Viteza. [34] [35]
Sela Lončari, Merdani i Putiš se nalaze na području istočno od Ahmića i sjeverno od Busovače. Nakon napada na ta sela u januaru 1993, značajan broj civila je pobjegao u Zenicu, ali su se tokom sedmica i mjeseci koji su uslijedili, mnogi vratili nazad. Pomenuta sela je HVO ponovo napao u aprilu. Selo Putiš je napadnuto 15. aprila. U poslijepodnevnim satima 16. aprila 1993, maskirani hrvatski vojnici su napali selo Očehnići ispaljujući zapaljive metke u kuće. U roku od pola sata sve bošnjačke kuće su zapaljene. Stanovnici su bili nenaoružani i nisu pružali nikakav otpor. Prema riječima očevidaca, Paško Ljubičić, kasnije optužen za ratne zločine od strane MKSJ, je bio vođa jedinice koja je napala selo, a naredbu za napad je dobio od brigadira Duška Grubešića, komandanta brigade HVO-a Zrinjski. Naredba je glasila da se "Muslimani očiste" iz tog područja. Oko dvadeset muškaraca iz Lončara je zatočeno i odvedeno u Kaonik 16. aprila 1993. Nakon dolaska na destinaciju muškarci su postrojeni, te su im vojnici HVO-a oduzeli nakit i ostale dragocjenosti koje su imali kod sebe. [36]
18. aprila 1993, napadnuti su Bošnjaci sela kiseljačke općine. U pozadini napada je bila naredba pukovnika Tihomira Blaškića upućena brigadi HVO-a da zauzmu dva sela gdje bi "sve neprijateljske snage" bile stavljene pod komandu HVO-a. HVO je napao sela Gomionica, Svinjarevo i Behriće (međusobno povezana glavnom cestom i blizu jedna drugih), kao i sela Rotilj, Gromiljak, Polje Višnjica i druga bošnjačka sela u ovom dijelu kiseljačke općine. Bošnjačka populacija ovih sela je ili pobijena ili protjerana, kuće i džamije su zapaljene, a u Svinjarevu i Gomionici kuće su opljačkane. U slučaju Rotilja, bosanskoj Teritorijalnoj odbrani (TO) je upućen zahtjev za predaju oružja, prije samog artiljerijskog napada HVO-a, što je za posljedicu imalo spaljivanje donjeg dijela sela. Dvadeset kuće i štala je uništeno, a sedam civila je ubijeno. [37]
HVO je lansirao napad na Svinjarevo ispaljivanjem granata od 60, 80 i 120 milimetara, te uz upotrebu protivvazdušnog naoružanja. Čim je granatiranje stalo, vojnici TO-a su organizovali evakuaciju oko 200 civila iz sela. Pješadija HVO-a je ušla u Svinjarevo i u susjedna sela Rauševac, Puriševo, Japojrevo i Jehovac, zapalila nekoliko kuća koje su pripadale bosanskim muslimanima i ubila deset civila. Vojnici su također civile prebacili u barake u Kiseljaku, gdje su zatočeni i držani nekoliko sedmica. Napadi na sela su trajali do 23. aprila 1993. [38]
Kada su posmatrači ECMM-a posjetili sela, zatekli su gotovo upotpunosti opustošena sela bez Bošnjaka, čije su kuće bile zapaljene, te su zaključili da se desilo etničko čišćenje tog područja. MKSJ je utvrdio da je Dario Kordić bio uključen u taj čin, u općini udaljenoj 25 kilometara od Busovače. Napadi su se desili dva dana nakon napada na bošnjačka sela u Lašvanskoj dolini, po istom šablonu napada na Bošnjake u Centralnoj Bosni. Blaškić ne bi pokrenuo napade bez političke saglasnosti, što je podrazumijevalo odobrenje od hrvatskog rukovodstva u području Srednje Bosne na čelu sa Darijom Kordićem. [37]
MKSJ je prihvatio tezu da je pijacu u Zenici granatirao HVO 19. aprila 1993. godine iz sela Putičevo, udaljenog 15 kilometara od Zenice, tom prilikom ubijajući 15 i ranjavajući 50 civila. Granate su doletjele u tri naleta po dvije, u 12:10h, 12:24h i 12:29h. Korištena su dva komada artiljerijskog oruđa: D-30 J Howitzeri na ručno punjenje sa sporom razmjenom vatre. Radilo se o profesionalno urađenom artiljerijskom napadu urađenom uz pomoć posmatrača. Dva danska člana ECMM-a su posjetila scenu masakra odmah nakon granatiranja i fotografirala mjesto zločina. Na fotografijama su prikazane scene devastacije pijace, razbacana tijela na zemlji, uništeni automobili i autobusko stajalište, te oštećene zgrade. Hrvati su okrivili Srbe za masakr, ali je MKSJ odbacio takve tvrdnje u predmetu Kordić.[39]
18. aprila, Tihomir Blaškić je naredio Stjepanu Tuki, umjerenom oficiru HVO-a i komandantu u Fojnici, da napadne Dusinu. Tuka međutim nije izvršio naređenje, pošto se nadao sporazumu, te je slijedio politiku kompromisa u Fojnici u kojoj se održavao mir. Rezultat takvog njegovog ponašanje je bilo otpuštanje iz vojske, uprkos protestima lokalnog HVO-a i drugih organizacija.[40]
19. aprila, ECMM je izvijestio da se u Centralnoj Bosni događa naglo zaoštravanje situacije, s objašnjenjem da se radi o mogućem cilju Hrvata da preuzmu kontrolu nad teritorijama dvaju provincija, dok je fokus svjetske javnosti bio na Srebrenici. 20. aprila HVO je napao selo Gaćice, koje se nalazi jugoistočno od Starog Viteza, i uskoro nakon napada, zaduženi oficir HVO-a iz Viteške brigade je izvijestio da je "selo Gaćice odrađeno 70%", te da će vjerovatno biti po kontrolom HVO-a do kraja dana. [40]
Pod predsjedavanjem ECMM-a 21. aprila 1993. godine održali su se pregovori između HVO-a i Armije RBiH s ciljem zaustavljanja borbi i razdvajanja snaga. 25. aprila na sastanku u Zagrebu između predsjednika Izetbegovića i Mate Bobana postignut je sporazum o trenutnom primirju. [40]
Pretresno vijeće MKSJ-a u predmetu Kordić i Čerkez je utvrdilo da su Bošnjaci bili podvrgnuti sistematičnom zatvaranju bez ikakvog opravdanja. Utvrđeno je da je opaska da su Bošnjaci bili zatvarani iz sigurnosnih razloga ili zbog vlastite sigurnosti bez uporišta. Dok su bili zatvoreni, Bošnjaci su bili izložen uvjetima koji su varirali od logora do logora, ali koji su generalno bili nehumani. Zatvorenici su bez ikakvog opravdanja korišteni kao taoci ili kao živi štit, te su korišteni za kopanje tranšea. Kao posljedica ovih postupaka mnogi su ubijeni ili ranjeni. [41]
Logor u Kaoniku je bio lociran pet kilometara sjeverno od Busovače. Bošnjački civili i mnogi pripadnici Teritorijalne odbrane su bili zatočeni tokom dva događaja: prvi, nakon što je HVO napao općinu u januru 1993, i drugi nakon napada u Lašvanskoj dolini u aprilu 1993. U januaru nekoliko stotina bošnjačkih muškaraca je zatočeno u logoru. U maju 1993, na listi je bilo 79 zatvorenika. Uvjeti u logoru su bili katastrofalni. Ćelije su bile male i prenatrpane, higijena je bila loša, a hrana neadekvatna. Zatvorenici su podvrgavani batinama. Noću je preko razglasa puštana vriska zatvorenika koji su tučeni. HVO je prisiljavao zatvorenike iz Kaonika da kopaju tranšee na različitim lokacijama. Prema riječima jednog svjedoka, 26 osoba od onih su odvedeni dok je on bio zatočen, nije se nikad vratilo. [42]
Kino u Vitezu je dio kompleksa, koji se različito naziva "kino", "dom kulture" ili "radnički univerzitet". Tokom rata tu je bio štab Viteške brigade. Dijelovi kompleksa (prvo podrum, kasnije kino dvorana) su također korišteni nakon 16. aprila 1993 za 200 do 300 bošnjačkih muškaraca svih starosnih skupina, koji su pohvatani i prisilno dovedeni na tu lokaciju. Kompleks su čuvali vonici HVO-a u uniformama, od kojih su neki bili vojni policajci. Zatvorenici su bili tučeni tokom boravka u logoru, te su odvođeni na kopanje tranšea, a neki se nikad nisu vratili. [43]
Zatvorenički centar je također otvoren u Veterinarskoj stanici u Vitezu, te je korišten u prvih nekoliko dana konflikta u Vitezu. Oko 40 Bošnjaka je bilo zatočeno u podrumu, dok je ukupan broj zatvorenika bio oko 70: stražari nisu zatvorenicima obezbjedili nikakvu hranu, ali su porodice zatočenih mogli da donose hranu. Zatvorenici su bili odvođeni na kopanje tranšea u Krušćicu, gdje su dva ubijena. [44]
Osnovna škola u Dubravici je bila važan zatvorenički centar HVO-a za oko 300 Bošnjaka koji su tu dovedeni između 16. i 30. aprila 1993. Neki su ubijeni, a drugi ranjeni, dok su neki pretrpjeli fizička maltretiranja i poniženja tokom kopanja tranšea. Anto Breljaš, hrvatski vojnik potvrdio je kao svjedok u suđenju Kordiću, da je u školi bilo oko 350 bošnjačkih zatvorenika (muškaraca, žena i djece). Žene i djeca su bili odvojeni od muškaraca. Prvi su bili zatvoreni u učionicama, a drugi u fiskulturnoj sali. Vojni zarobljenici su bili smješteni u podrumu, a 15 ih je ubijeno. U sali je bilo malo zraka, nedovoljno hrane i medicinske pomoći. Zatvorenici su zlostavljani i korišteni kao živi štit za kopanje rovova pored škole i na Kuli. Svjedok je protestvovao zbog ovakvog tretmana prema zatočenicima. This all led the witness to protest against the mistreatment of prisoners.[45]
Optužene od strane MKSJ:
- Zlatko Aleksovski
- Tihomir Blaškić
- Miroslav Bralo
- Mario Čerkez
- Anto Furundžija
- Drago Josipović
- Dario Kordić
- Zoran Kupreškić
- Mirjan Kupreškić
- Vlatko Kupreškić
- Paško Ljubičić
- Zoran Marinić (optužnica povučena)
- Dragan Papić
- Pero Skopljak (optužnica povučena)
- Ivan Šantić (optužnica povučena)
- Vladimir Šantić
Optuženi od Suda BiH:
- Paško Ljubičić
- Krešo Lučić (za događaje u Kreševu tokom Etničkog čišćenja u Lašvanskoj dolini u aprilu 1993, kao dio raširenog i sistematičnog napada na bošnjačke civile)
Osuđeni od strane MKSJ:
- Zlatko Aleksovski (7 godina zatvora)
- Tihomir Blaškić (9 godina zatvora)
- Miroslav Bralo (20 godina zatvora)
- Mario Čerkez (6 godina zatvora)
- Anto Furundžija (10 godina zatvora)
- Drago Josipović (12 godina zatvora)
- Dario Kordić (25 godina zatvora)
- Vladimir Šantić (18 godina zatvora)
- ICTY: Initial indictment for the ethnic cleansing of the Lasva Valley area - Part I Arhivirano 2009-01-09 na Wayback Machine-u
- ICTY: Initial indictment for the ethnic cleansing of the Lasva Valley area - Part II Arhivirano 2007-10-13 na Wayback Machine-u
- ICTY: Kordić and Čerkez verdict
- ICTY: Blaškić verdict
- ICTY: Aleksovski verdict
- ICTY: Summary of Miroslav Bralo verdict
- HRW: Conflict between Bosnia and Herzegovina and Croatia
- Sud BiH: Paško Ljubičić indictment
- Sud BiH: Krešo Lučić indictment
=
- Warriors na sajtu IMDb
- The Death of Yugoslavia na sajtu IMDb - Part III. The Struggle for Bosnia
- ↑ 1,0 1,1 „ICTY: Blaškić verdict - A. The Lasva Valley: May 1992 – January 1993”. Arhivirano iz originala na datum 2001-09-05. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY (1995): Initial indictment for the ethnic cleansing of the Lasva Valley area - Part II”. Arhivirano iz originala na datum 2007-10-13. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Summary of sentencing judgement for Miroslav Bralo”. Arhivirano iz originala na datum 2005-12-14. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Kordić and Čerkez verdict”. Arhivirano iz originala na datum 2011-05-14. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - IV. Attacks on towns and villages: killings - C. The April 1993 Conflagration in Vitez and the Lašva Valley - 3. The Attack on Ahmići (Paragraph 642)”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-08. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „HRW: Conflict between Bosnia and Herzegovina and Croatia”.
- ↑ „IDC: Victim statistics in Novi Travnik, Vitez, Kiseljak and Busovača”. Arhivirano iz originala na datum 2009-04-18. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ 8,0 8,1 „ICTY: Blaškić verdict - A. The Lasva Valley: May 1992 – January 1993t”. Arhivirano iz originala na datum 2001-09-05. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Prlić et al. (IT-04-74)”. Arhivirano iz originala na datum 2004-04-26. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Blaškić verdict - A. The Lasva Valley: May 1992 – January 1993 - d) Conclusions”. Arhivirano iz originala na datum 2001-09-05. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Blaškić verdict - A. The Lasva Valley: May 1992 – January 1993 - a) The municipality of Vitez”. Arhivirano iz originala na datum 2001-09-05. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Blaškić verdict - A. The Lasva Valley: May 1992 – January 1993 - b) The municipality of Busovača”. Arhivirano iz originala na datum 2001-09-05. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ 13,0 13,1 „ICTY: Blaškić verdict - A. The Lasva Valley: May 1992 – January 1993 - c) The municipality of Kiseljak”. Arhivirano iz originala na datum 2001-09-05. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - II. Persecution: C. The HVO take-overs”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-02. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - II. Persecution: D. Persecution in the Municipalities”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-02. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - II. Persecution: F. Trial Chamber Findings”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-02. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - E. The Parties’ Cases and Trial Chamber Findings”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-02. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - III. Events leading to the conflict”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-02. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ 19,0 19,1 19,2 19,3 „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - IV. Attacks on towns and villages: killings - 2. The Conflict in Gornji Vakuf”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-08. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - IV. Attacks on towns and villages: killings - 4. Role of Dario Kordić”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-08. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „SENSE Tribunal: Poziv na predaju”. Arhivirano iz originala na datum 2007-05-24. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „SENSE Tribunal: Ko je počeo rat u Gornjem Vakufu”. Arhivirano iz originala na datum 2007-05-24. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „SENSE Tribunal: "James Dean" u Gornjem Vakufu”. Arhivirano iz originala na datum 2007-05-28. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - ICTY: Kordić and Čerkez verdict - IV. Attacks on towns and villages: killings - Busovača”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-08. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - ICTY: Kordić and Čerkez verdict - IV. Attacks on towns and villages: killings- C. The April 1993 Conflagration in Vitez and the Lasva Valley”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-08. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Blaškić verdict - B. The municipality of Vitez - 1. Ahmići , Šantići, Pirići, Nadioci”. Arhivirano iz originala na datum 2001-09-05. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Blaškić verdict - B. The municipality of Vitez - 1. Ahmići , Šantići, Pirići, Nadioci - A planned attack with substantial assets”. Arhivirano iz originala na datum 2001-09-05. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ 28,0 28,1 „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - C. The April 1993 Conflagration in Vitez and the Lašva Valley - 3. The Attack on Ahmići”. Arhivirano iz originala na datum 2001-09-05. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ 29,0 29,1 „ICTY: Blaškić verdict - B. The municipality of Vitez - 1. Ahmići , Šantići, Pirići, Nadioci - b) An attack against the Muslim civilian population - iv) Murders of civilians”. Arhivirano iz originala na datum 2001-09-05. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Blaškić verdict - B. The municipality of Vitez - 1. Ahmići , Šantići, Pirići, Nadioci - b) An attack against the Muslim civilian population - v) Destruction of dwellings”. Arhivirano iz originala na datum 2001-09-05. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Blaškić verdict - B. The municipality of Vitez - 1. Ahmići , Šantići, Pirići, Nadioci - b) An attack against the Muslim civilian population - vi) Destruction of institutions dedicated to religion”. Arhivirano iz originala na datum 2001-09-05. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Blaškić verdict - B. The municipality of Vitez - 1. Ahmići , Šantići, Pirići, Nadioci - ii) The troops involved”. Arhivirano iz originala na datum 2001-09-05. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ 33,0 33,1 33,2 „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - C. The April 1993 Conflagration in Vitez and the Lašva Valley - 4. The Attack on Vitez and Večeriska”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-08. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ 34,0 34,1 „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - C. The April 1993 Conflagration in Vitez and the Lašva Valley - 7. The Stari Vitez Truck Bomb”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-08. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ 35,0 35,1 „ICTY: Blačkić verdict - 2. The events in Vitez and Stari Vitez - a) The attacks committed as from 16 April 1993”. Arhivirano iz originala na datum 2001-09-05. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - C. The April 1993 Conflagration in Vitez and the Lašva Valley - 6. The Attacks on Villages near Busovača”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-08. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ 37,0 37,1 „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - C. The April 1993 Conflagration in Vitez and the Lašva Valley - 8. Attacks on Villages in the Kiseljak Municipality”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-08. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Blačkić verdict - 1. The April and June 1993 attacks against the villages in the Kiseljak enclave - vi) Svinjarevo”. Arhivirano iz originala na datum 2001-09-05. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - C. The April 1993 Conflagration in Vitez and the Lašva Valley - 9. The Shelling of Zenica”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-08. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ 40,0 40,1 40,2 „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - C. The April 1993 Conflagration in Vitez and the Lašva Valley - 10. Events at the End of April 1993 and the Cease-Fire”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-08. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - V. Imprisonment and inhuman treatment - F. Trial Chamber’s Findings”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-02. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - V. Imprisonment and inhuman treatment - A. The Facilities in Busovača and Vitez - 1. Kaonik Camp”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-02. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - V. Imprisonment and inhuman treatment - A. The Facilities in Busovača and Vitez - 2. Vitez Cinema and Chess Club”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-02. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - V. Imprisonment and inhuman treatment - A. The Facilities in Busovača and Vitez - 3. Vitez Veterinary Station”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-02. Pristupljeno 2010-09-25.
- ↑ „ICTY: Kordić and Čerkez verdict - V. Imprisonment and inhuman treatment - A. The Facilities in Busovača and Vitez - 5. Dubravica Elementary School”. Arhivirano iz originala na datum 2001-03-02. Pristupljeno 2010-09-25.