Velika Kolumbija
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg)
.svg)
.svg)
Velika Kolumbija (španjolski: Gran Colombia), službeno Republika Kolumbija (španjolski: República de Colombia), bila je država u Južnoj Americi, koja je obuhvaćala veći dio sjevera tog kontinenta, ali i južne dijelove Centralne Amerike. Proglašena je 1819. godine na kongresu u Angosturi, a konsolidirana je 1821. godine, dok je formalno raspuštena 1831. godine. Velika Kolumbija je obuhvaćala teritorij današnjih država Kolumbije, Venezuele, Ekvadora, Paname, zapada Gvajane te sjevera Perua i Brazila. Teritorij Velike Kolumbije odgovarao je, okvirno, teritoriju bivšeg Vicekraljevstva Nove Granade te je, sukladno tome, ista tvrdila da polaže pravo i na karipsku obalu Nikaragve te Obalu komaraca.
Službeni naziv zemlje, za cijelog njezinog postojanja, bio je Republika Kolumbija,[1] međutim historičari su u narednim periodima usvojili naziv Velika Kolumbija, kako bi se jasnije razlikovala od istoimene moderne države, koja taj naziv koristi od 1863. godine.[2] Sam termin dolazi od španjolske verzije novolatinskog imena "Columbia", a koje je temeljeno na imenu Kristofora Kolumba. Taj je naziv preferirao venezuelanski revolucionar Francisco de Miranda, koji je u njemu vidio referencu na Novi svijet, posebice na američke teritorije i kolonije pod španjolskom upravom.
Miranda je, doduše, koristio improviziranu, kvazigrčku pridjevsku formu imena, "Colombeia", a koja je označavala ono "što se odnosi na Kolumbiju"; taj je termin iskoristio kao naslov arhive svojih revolucionarnih aktivnosti.[3] Simón Bolívar i ostali borci za nezavisnost koristili su termin u konkretnom, geopolitičkom kontekstu, čime je isti dobio jasnu geografsku i političku referencu.
Osnivanje Velike Kolumbije bila je kulminacija borbe protiv Španjolske na sjeveru kontinenta, gdje je glavni eksponent te borbe bio Simón Bolívar. Nakon što je Španjolski Imperij tokom 1816. godine povratio kontrolu nad Novom Granadom, što je već ranije izvedeno s Venezuelom, revolucionari su bili u dosta kompleksnoj poziciji, kontrolirajući isključivo rijetko naseljeni jug Venezuele. Sukob je tada ušao u višemjesečnu pat-poziciju tokom koje su Bolívarovi revolucionari držali pozicije na jugu, a španjolske trupe, na čijem je čelu bio Pablo Morillo, svoje na sjeveru.
Bolívar je u međuvremenu proglasio Treću Venezuelansku Republiku, čiji su delegati, zajedno s onima iz od strane Španjolaca kontrolirane Nove Granade, sudjelovali u radu Kongresa u Angosturi od 1819. do 1821. godine. Delegati u Angosturi su nedugo nakon početka zasjedanja Kongresa proglasili Republiku Kolumbiju i donijeli Temeljni zakon, međutim konsolidacija nezavisnosti trajala je još dvije godine. Bolívar je tokom 1819. godine lansirao uspješnu kampanju s ciljem oslobađanja Nove Granade, nakon koje su se vojni uspjesi revolucionara nastavili nizati. Odlučujući poraz Španjolskog Imperija uslijedio je kod Caraboba tokom 1821. godine, nakon kojega su ubrzo oslobođeni i preostali dijelovi Venezuele. Iako je Imperij pokušao vratiti kontrolu nad teritorijem tokom pomorske bitke na jezeru Maracaibo, bilo je izvjesno kako je Kruna izgubila kontrolu nad sjeverom Latinske Amerike, koji je sada bio nezavisna država Velika Kolumbija.
Novonastala zemlja je organizirana kao savezna republika s tri velike federalne jedinice, departmanima Cundinamarcom, Venezuelom i Quitom. Na čelu države bio je predsjednik s potpredsjednikom, a prvi obnašatelj ove funkcije bio je Simón Bolívar.
Po završetku Kongresa u Angosturi, sa zasjedanjem je započeo Kongres u Cúcuti, koji je tokom pet mjeseci zasjedanja donio prvi pravi Ustav Republike Kolumbije, znan kao Ustav iz Cúcute. Tim je dokumentom formalizirano osnivanje Velike Kolumbije, odnosno ujedinjenje Nove Granade i Venezuele, a sama država je bila uređena na federalnom principu. Međutim, državno uređenje urodilo je brojnim problemima i sukobima na relaciji federalista i centralista (vidi ispod), zbog čega je nedugo nakon ovog Kongresa, kraj čijeg zasjedanja je doveo do otvaranja saziva redovnog Kongresa Republike, sazvana konvencija u Ocañi, čiji je cilj bila reforma Ustava iz 1821. godine.
Nastanak Velike Kolumbije bio je značajan događaja za cjelokupno područje Latinske Amerike. Bolívarova panamerikanistička ideja bila je privlačna ne samo zemljama Južne Amerike, koje su netom ostvarivale nezavisnost od Španjolske, već i zemljama Centralne Amerike, koje su još uvijek bile u procesu osamostaljenja. Iskoristivši uspjeh južnoameričkih revolucionara, Panama je tokom 1821. godine također proglasila nezavisnost. U novoj zemlji ubrzo su se počele javljati struje oko potencijalnog pripajanja nekoj od već postojećih latinoameričkih zemalja, tako da su u jednom trenutku postojale tri izražene struje; jedna koja je propagirala ujedinjenje s novoformiranim Meksičkim Carstvom (što su uradile i druge centralnoameričke zemlje), druga koja se zalagala za ujedinjenje s Peruom i treća, koja je zagovarala pripajanje Velikoj Kolumbiji. Iako je treća struja na koncu ostvarila prevlast i Panama se, kao suverena država, pripojila Velikoj Kolumbiji, taj čin pripajanja nikada nije bio potpun i panamske težnje za autonomijom su stvarale ozbiljne nesuglasice unutar Velike Kolumbije.[4] Cijela situacija kulminirala je nekoliko godina kasnije, kada je Panama odbila bolivarski ustav i krenula u realizaciju nezavisnosti kao protektorat Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država. Taj je pokušaj, ipak, ugušen od strane kolumbijske vojske te je Panama sve do 1903. godine ostala dio Kolumbije.[5]
Situacija na Hispanioli bila je donekle drugačija. Tamo je José Núñez de Cáceres krajem studenog 1821. godine proglasio Republiku Španjolski Haiti, koja je figurirala kao preteča suvremene Dominikanske Republike.[6][7] Strahujući od haićanske invazije, Núñez de Cáceres je u konstitutivnom aktu nove republike izrazio namjeru pripajanja Velikoj Kolumbiji.[6][8] Nedugo zatim, Antonio María Pineda je poslan kao delegat na kontinent kako bi se sastao s Bolívarom,[9] međutim do susreta nikada nije došlo jer je potonji bio na jugu zemlje, gdje je dovržavao borbu za nezavisnost.[10] Unatoč snažnoj namjeri, a koja se dalje trebala protezati na lobiranje za dominikansku nezavisnost od Haitija i Španjolske, integracija Španjolskog Haitija nikada nije provedena. Dogodilo se, zapravo, da je, samo devet tjedana nakon proglašenja nezavisnosti, haićanska vojska predvođena Jean-Pierreom Boyerom izvršila invaziju na Španjolski Haiti te ga pripojila svom teritoriju.[11]
Posljednje dvije zemlje koje u kojima su se javili pokreti za ujedinjenje s Kolumbijom bile su Kuba i Portoriko, obje španjolske kolonije u Karibima. Na Kubi je tokom 1821. godine osnovano tajno društvo (zapravo masonska loža) naziva Soles y Rayos de Bolívar, čiji je primarni cilj bila nezavisnost zemlje i njezino ujedinjenje bilo s Meksikom, bilo s Kolumbijom. Skupina je dobila na značaju tokom 1823. godine, kada je José Francisco Lemus proglasio nikada priznatu državu Cubanacán, što je bila reakcija na navodnu neuspješnu prodaju otoka Britaniji.[6] Ipak, cijeli pokret se na Kubi raspao u kolovozu 1823. godine, nakon što je jedan član skupine izdao članove španjolskim vlastima, nakon čega su svi završili na sudu i bili protjerani.[6] Istovremeno, na Portoriku se također formirala skupina koja se zalagala za nezavisnost otoka i uniju s Kolumbijom. Antonio Valero de Bernabé je bio predvodnik te struje te je 1823. godine izradio plan ujedinjenja predložene države Borinquén s Kolumbijom.[6][12] Iako je Valero ubrzo otišao u Venezuelu i čak sudjelovao u borbama,[12] plan je propao zbog snažne američke podrške tada aktualnom stanju, nepostojanju organiziranih snaga na otoku i smrti Bolívara 1830. godine.[6]
Nedugo nakon Kongresa u Cúcuti, kolumbijska politika došla je do prekretnice oko definiranja prirode same države. S jedne strane bila je struja Simóna Bolívara, predsjednika republike koji je zagovarao centralističko uređenje sa velikim ovlastima predsjednika (bolivarizam), dok je na drugoj strani bio potpredsjednik Francisco de Paula Santander, koji je zagovarao federalizam (santanderizam). I dok je Bolívarov prioritet bio nastavak borbe za oslobođenje Južne Amerike, Santander je zagovarao donošenje opsežnog zakonodavnog i ustavnopravnog okvira za funkcioniranje nove države. U inicijalnoj fazi postojanja Velike Kolumbije, dok je Bolívar još uvijek vodio kampanje na jugu, Santander je de facto upravljao državom iz Bogote.
I dok je Bolívar svakako imao snažnu podršku njemu lojalnih časnika i političara, nezadovoljstvo predsjedničkim centralizmom u drugim dijelovima Velike Kolumbije, mahom u Ekvadoru (koji nije uživao jednaku reprezentaciju kao Venezuela i nova Granada, a uz to je bio i ekonomski podređen) i Venezueli (koja se tokom 1826. godine gotovo odvojila od Kolumbije), dovela je do jačanja podrške Santanderu i njegovoj ideji. Prvi znak postojanja ozbiljnijih podjela bila je pobuna Joséa Antonija Páeza, koji je bio generalni zapovjednik u Venezueli, u Caracasu, a koja je ubrzo dobila određenu podršku i bila je interpretirana kao podrška Satnanderovom federalizmu protiv centralističkog bolivarizma. La Cosiata[13] je započela u travnju 1826. godine i ubrzo je prerasla inicijalnu podršku, toliko da je pritisak za uklanjanje Páeza s pozicije postajao sve snažniji; i dok je ovaj inicijalno bio voljan otići, nakon par dana se predomislio kako bi prkosio centralnoj vlasti. Podrška pobuni se širila zemljom, a ubrzo je i Quito reagirao, podržavši Páeza u njegovoj borbi protiv centralne vlasti. Naredni period bio je obilježen manjim konfliktima, uz prijetnju centralne vlasti da će, ukoliko bude potrebno, i vojno intervenirati u Venezueli.
Vrhunac revolta se, pak, zbio kada je Bolívar promulgirao konzervativni ustav Bolivije, koji je davao enormne ovlasti doživotnom predsjedniku, a kojega je pokušao implementirati i u Kolumbiji. Bolivarski ustav izazvao je snažne reakcije federalista i pritisak na centralnu vlast je bio sve snažniji.
Činjenica da je bio suočen sa snažnom opozicijom i očiglednim separatističkim težnjama pojedinih regija natjerala je Bolívara na veliki politički ustupak prema federalistima, što je na koncu dovelo do privremenog smirivanja situacije; Páez je priznao Bolívarov autoritet, a separatističke pobune su se privremeno ugasile. Reforme koje je Bolívar obećao, doduše, nikada nisu u potpunosti zaživjele, niti su zadovoljile brojne frakcije koje su zahtijevale veća prava unutar sustava vlasti.[14]
Godine 1828., kao pokušaj pomirenja dvaju frakcija i konsolidiranja mira u Velikoj Kolumbiji, sazvana je Konvencija u Ocañi, čiji je cilj bila reforma ustava iz Cúcute. Bolívar je na konvenciji ponovo pokušao progurati ustav po bolivijskom modelu, međutim prijedlog je ponovo naišao na snažno neodobravanje. Konvencija je izradila nacrt federalističkog ustava, međutim sve je krahiralo kada su bolivaristi odbili potpisati tekst tog ustava i napustili sjednicu, proglasivši pritom Bolívar apsolutnim diktatorom.
Velika Kolumbija je, tako, umjesto u period konsolidacije, ušla u period još veće krize, koja će kulminirati u rujnu 1828. godine pokušajem atentata na Bolívara. Kako bi se ekspresno razračunao s oponentima, Bolívar je sazvao prijeki vojni sud i po žurnom postupku, bez konkretnih dokaza, osudio osumnjičenike, među kojima je bio i Santander. Iako je velik dio Santanderovih pristaša pogubljen, a smrtna kazna dosuđena je i njemu samome, Bolívar je istu ublažio i poslao svog rivala u egzil, gdje je ovaj bio sve do 1832. godine. Ono što ostaje zanimljivo u ovom slučaju jest da nikada nisu pronađeni nikakvi konkretni dokazi o Santanderovoj upletenosti u Septembarsku urotu.
Bolívar će u narednom periodu vladati zemljom kao diktator, preko dekreta, međutim to je stanje samo produbilo krizu u državi koja je, evidentno, bila na raspadu. Bolívar više nije uživao podršku kakvu je imao tokom borbe za nezavisnost, a osim unutarnjih problema, počeli su se pojavljivati i vanjski oponenti.
.svg)
Po završetku peruanske borbe za nezavisnost i nestanku španjolske prijetnje koja je ranije potakla Peru da zatraži vojnu pomoć Velike Kolumbije, odnosi između dvaju zemalja su se postepeno pogoršavali, mahom zbog teritorijalnih sporova, ali i Bolívarovih tendencija ka uplitanju u unutrašnju politiku Perua. S jedne strane, Peru je želio anektirati bogatu provinciju Guayaquil, dok je s druge strane imao značajne primjedbe na kolumbijske pretenzije prema Tumbesu, Jaénu i Maynasu, sve redom peruanskim provincijama.[15][16] Uzroci ovog konflikta sežu upravo oko spora po pitanju suvereniteta nad Guayaquilom, kojega je Velika Kolumbija anektirala u srpnju 1822. godine, čin koji je napravio veliku rupu u odnosima dvaju zemalja.
Tokom 1828. godine, Peru je vojno intervenirao u Boliviji i odbio je dozvoliti Kolumbiji da se miješa u unutrašnje poslove te zemlje, što je bilo slično situaciji u kojoj se sam Peru nalazio pod Bolívarovom diktaturom. U jeku najveće unutrašnje krize, tokom koje se Peru svrstao na stranu njegovih oponenata, Bolívar je 3. lipnja 1828. godine objavio rat Peruu. Peruanci su ostvarili značajne napretke na jugu zemlje i približili se Cuenci, ostvarivši pritom i značajne pomorske pobjede,[17] dok je teritorij Nove Granade bio zahvaćen građanskim ratom uzrokovanim ustancima generala Joséa Maríje Obanda i Joséa Hilarija Lópeza. Nakon pacifikacije i reorganizacije trupa, kolumbijska vojska je pod Bolívarovim vodstvom pokrenula veliku kopnenu ofenzivu koja je kulminirala bitkom kod Tarquija u veljači 1829. godine, u kojoj su kolumbijske trupe predvođene Antoniom Joséom de Sucreom odnijele odlučujuću pobjedu protiv peruanske vojske.[18] Dan kasnije došlo je do potpisivanja Girónske konvencije, a rujnu i sporazuma iz Guayaquila, prema kojemu je stipuliran status quo ante bellum.[19]
Međutim, kako se Velika Kolumbija raspala nedugo nakon rata, formalni granični sporazum nikada nije bio potpisan, što će dovesti do novih sukoba u kasnijim periodima.
Početkom 1830. godine, Velika Kolumbija je bila na rubu raspada. Iako je iz rata s Peruom izašao kao pobjednik, Bolívar kao diktator nije uživao široku podršku ni među narodom, ni u političkim krugovima. Sukob između federalista i centralista se nastavio još jačim intenzitetom i bilo je sve izglednije kako država nema budućnosti, pogoto uslijed sve izraženijih zahtijeva Venezuele i Ekvadora za nezavisnošću; uz to, problem je predstavljala i Panama, koja se također pridružila secesionističkim strujama. Vidjevši kako je njegov projekt pred raspadom, Bolívar je 4. svibnja 1830. godine podnio ostavku na mjesto predsjednika Velike Kolumbije, a naslijedio ga je Domingo Caycedo. Samo dva dana kasnije, Venezuela se formalno odvojila od Velike Kolumbije i postala nezavisna država, čiji je prvi predsjednik postao José Antonio Páez. Nekoliko dana kasnije, isto je učinio i Ekvador, čiji je prvi predsjednik postao Juan José Flores. Pokušaji Paname da se odvoji pokazali su se, na koncu, neuspješnima te je ta zemlja ostala dio Kolumbije sve do 1903. godine.
I dok je raspad Velike Kolumbije praktički bio gotov, general Rafael Urdaneta je silom preuzeo vlast u Bogoti, želeći iskoristiti svoj autoritet kako bi konsolidirao vlast i smirio tenzije u državi, mada se ispostavilo da je to bio pokušaj da nagovori Bolívara da se ponovo vrati na čelo države. Pokušaj se pokazao neuspješnim, a posljednje nade za eventualno održavanje države krahirale su u posljednjim mjesecima 1830. godine, kada se država faktično raspala, ali i zbog Bolívarove smrti u prosincu iste godine. Bolívar je bio glavno ime latinoameričke borbe za nezavisnost i Velika Kolumbija bila je posljedica njegovih vojnih uspjeha i političkih napora. U trenutku kada je El Libertador izgubio podršku i postao diktator, Velika Kolumbija krenula je prema svom raspadu.
Urdaneta je početkom svibnja 1831. godine ponovo predao vlast u Caycedove ruke, međutim potonji je upravljao krnjom državom, odnosno njezinim jednim departmanom - Novom Granadom. Naredni mjeseci utrošeni su isključivo kako bi se dogovorili modaliteti ukidanja države, što je konačno formalizirano 19. studenog 1831. godine, kada Velika Kolumbija prestaje postojati. Na njezinom mjestu nastale su tri nove države, ranije spomenute Venezuela i Ekvador te Republika Nova Granada, koja će kasnije postati Kolumbija.
Velika Kolumbija se prostirala na izrazito velikom teritoriju (preko 2,500,000 km²) koji je obuhvaćao većinu sjevera Južne Amerike i sami jug Centralne Amerike, točnije Panamsku prevlaku. Na relaciji istok-zapad protezala se od rijeke Essequibo i Atlantika sve do Pacifika, dok je na relaciji sjever-jug išla od Karipskog mora do rijeke Amazone.[20]
_-_Carta_XVI_-_Corte_geol%C3%B3gico_de_Colombia.jpg)
Zasigurno najistaknutija geografska odlika zemlje bio je planinski masiv Andi, koji je okupirao zapadni dio zemlje.[21] Ande su u Veliku Kolumbiju ulazile na jugu zemlje te su se unutar državnog teritorija granale na tri dijela. Najviše točke zemlje bile su koncentrirane oko ekvatora, na jugu zemlje, a rekorder na tom polju bio je vulkan Chimborazo sa svojih 6,263.47 metara visine. Uz to, još su četiri prelazila visinu od 5,500 metara, a to su Cotopaxi (5,897 m), Cayambe (5,790 m), Sierra Nevada de Santa Marta (5,775 m) i Antisana (5,704 m).[21] Zanimljivo je primijetiti kako su od pet najviših vrhova Velike Kolumbije čak četiri bili vulkani (aktivni ili ugasli), dok je samo Sierra Nevada de Santa Marta bio planinski lanac.
Otprilike trećinu zemlje zauzimale su poljane oko rijeke Orinoco, veliko savansko područje prekriveno vegetacijom pogodnom za stočarstvo i agrikulturu, što su bile glavne gospodarske djelatnosti u zemlji. Ostatak zemlje obuhvaćale su poljane rijeke Amazone, ali radilo se o području koje nije bilo detaljno istraženo.[21]
Rijeke su imale značajnu ulogu u geografiji Velike Kolumbije, a među brojnima su se isticale najveće - rijeka Magdalena, koja se zajedno s glavnim pritokom Caucom ulijevala u Karipsko more; rijeka Orinoco, u koju su se ulijevale rijeke Meta i Guaviare; te Amazona, koja je imala nekoliko značajnih pritoka. Rijeke Magdalena i Orinoco bile su izrazito važni pomorski putevi, preko kojih se odvijala trgovina.[20]
Dva jezera su se posebno isticala u hidrografskom smislu. Jezero Maracaibo bila je enormna vodena površina koja je imala put prema istoimenom zaljevu, a koja je poznata zbog jedne od najvažnijih borbi u Venezuelanskom ratu za nezavisnost. Drugo značajno jezero bilo je Valencia, koje se nalazilo u venezuelanskom priobalnom masivu.[21]
- Geografija Velike Kolumbije
-
-
-
Sampan kojim upravljaju crni robovi prevozi bijelu obitelj preko rijeke Magdalene -
-
_(14775537844).jpg)
Klima Velike Kolumbije nije bila toliko pod utjecajem geografske lokacije u odnosu na ekvator, već su dominantan utjecaj imale topografija i kišne sezone. To je za posljedicu imalo izmjenu dva izražena godišnja doba, ljeta i zime. Najtoplija i najsuša područja bila su Gvajana, sjeverni dijelovi Nove Granade i pacifička obala kod Guayaquila.[21] Područja s više padalina bila su ona bliže Andama na jugu te istok zemlje, u blizini rijeke Amazone.
Doline između planinskih lanaca uživale su umjerenu i ujednačenu klimu tokom većeg dijela godine, dok su priobalna područja uglavnom imala više temperature. Na većim nadmosrkim visinama bilo je snijega i leda, međutim to je uglavnom bilo na intertropskim područjima blizu ekvatora, poput onih na jugu zemlje. Takva klimatološka raznolikost omogućavala je uzgoj i rast raznovrsne flore te je pogodovala razvoju poljoprivrede.[20]
Politička struktura Velike Kolumbije defnirana je Ustavom iz Cúcute iz 1821. godine, koji je, unatoč nekoliko inicijativa da se promijeni, ostao važeći do raspada države. Prema tom ustavu, Velika Kolumbija bila je predsjednička federalna republika. Središte države bila je Bogotá,[21] dok su Caracas i Quito bili sjedišta visokih sudova i sudskih područja na koja je zemlja bila podijeljena.
Ustav iz 1821. godine definirao je izrazito snažnu izvršnu vlast, koja je bila koncentrirana u funkciji predsjednika i regionalnih potpredsjednika, koji su upravljali državom u slučaju odsutnosti predsjednika. Obje funkcije izabirao je elektorski kolegij imenovan od strane provincijskih skupština.[22] Iako je predsjednik i po prvom ustavu imao izrazito velike ovlasti, Bolívar je tokom narednih godina nastojao dodatno povećati te ovlasti, što je izazvalo brojne unutrašnje konflikte oko prirode organizacije vlasti i izrodilo snažnu opoziciju bolivarskom centralizmu, koji nikada nije u potpunosti zaživio kao projekt. Tokom posljednjih godina republike, Bolívar je vladao kao diktator, donoseći odluke preko dekreta. Vlada je bila podijeljena na četiri resora - vanjski poslovi, unutrašnji poslovi, financije te rat i mornarica.
Zakonodavna vlast bila je u rukama Kongresa, koji se sasojao od dva doma - Senata i Predstavničkog doma. Kongres se sastajao jednom godišnje, a u njegovom su radu zajednički sudjelovali senatori (s mandatom od 8 godina) i predstavnici (s mandatom od 4 godine), koji su izabirani od strane regionalnih skupština.[22] Svaki departman je birao četiri senatora, dok je broj predstavnika po administrativnoj jedinici bio proporcionalan broju stanovnika te jedinice (pravilo je bilo jedan predstavnik na svakih 30,000 stanovnika). Upravu u departmanima vodili su intendanti, koje je birao predsjednik, a koji su dalje birali provincijske guvernere. Mandati ovih funkcija trajali su tri godine.[22]
Sudska organizacija prošla je kroz dvije značajne promjene tokom postojanja zemlje. Prvo je zakonom iz 1821. godine teritorij države podijeljen na tri sudska distrikta - Sjever (teritorij Venezuele), Centar (teritorij Kolumbije) i Jug (teritorij Ekvadora) - s ciljem lakše organizacije sudstva i uspostave efikasnijeg pravosuđa.[23] Međutim, ta je podjela ukinuta novim zakonom iz 1825. godine, kojim je naloženo formiranje vrhovnog suda za teritorij cjelokupne države te visokih sudova za svaki departman.
Tokom dvanaest godina postojanja, Velika Kolumbija je bila podijeljena na departmane i provincije, međutim njihov broj je tokom godina varirao. Od donošenja Temeljnog zakona Republike 1819. godine, vlast je tri puta vršila administrativnu reformu, s tim da je ona posljednja iz 1826. godine donijela tek neznatne promjene. S druge strane, administrativna reforma iz 1821. drastično je reorganizirala državni teritorij u odnosu na izvorno stanje.
Prema Temeljnom zakonu od 17. prosinca 1819. godine, Velika Kolumbija bila je podijeljena na tri velika departmana, koji su se dalje granali na provincije.[20] Administrativna podjela izgledala je ovako:
| Departman | Središte | Populacija (1820.) |
Provincije |
|---|---|---|---|
| Cundinamarca | 371,000
|
Bogotá • Antioquia • Mariquita • Neiva | |
| Venezuela | 430,000
|
Caracas • Carabobo | |
| Quito | 230,000
|
Pichincha • Imbabura • Chimborazo |
Panamska prevlaka integrirana je kasnije, tokom 1821. godine, i nije uživala poseban administrativni status već je pripojena Cundinamarci, odnosno Kolumbiji, čiji će dio ostati sve do 1903. godine. Tokom 1821. godine, Velikoj Kolumbiji se pridružila Republika Španjolski Haiti i to kao nezavisna zemlja koja je stupila u savez s njom.[24] Španjolski Haiti je tako de facto postao četvrti departman Velike Kolumbije, ali ta integracija nikada nije do kraja provedena jer je preteča Dominikanske Republike ubrzo ugašena i integrirana s Haitijem.
Administrativna reforma iz 1821. godine donijela je do značajne reorganizacije teritorija Velike Kolumbije. Ranija tri velika departmana drastično su rascjepkana tako da je zemlja od te godine bila podijeljena na osam manjih departmana, koji su dalje bili podijeljeni na provincije. Administrativna podjela izgledala je ovako:[25]
| Departman | Središte | Populacija (1821.) |
Provincije |
|---|---|---|---|
| Boyacá | 444,000
|
Tunja • Casanare • Pamplona • Socorro | |
| Cauca | 193,000
|
Popayán • Chocó | |
| Cundinamarca | 371,000
|
Bogotá • Antioquia • Mariquita • Neiva | |
| Ecuador | 230,000
|
Quito | |
| Magdalena | 239,000
|
Cartagena • Riohacha • Santa Marta | |
| Orinoco | 175,000
|
Cumaná • Barcelona • Guayana • Margarita | |
| Venezuela | 430,000
|
Caracas • Barinas | |
| Zulia | 162,000
|
Maracaibo • Coro • Mérida • Trujillo |
Inicijalno stanje mijenjano je nekoliko puta do 1824. godine, kada je provedena nova opsežna reforma. Tako je 1822. godine potpredsjednik Francisco de Paula Santander dekretom stvorio departman Prevlaku, kojim je panamski teritorij integriran u Veliku Kolumbiju.[26] Tokom 1822. godine, cjelokupni teritorij današnjeg Ekvadora je konačno integriran u Veliku Kolumbiju. Tokom 1823. godine izvršene su još neke manje promjene tako da su unutar Nove Granade stvorene provincije Buenaventura i Pasto (departman Cuaca), dok je provincija Apure stvorena odvajanjem od provincije Barinas.[27]
Posljednja velika teritorijalna reforma provedena je 1824. godine, kada je donesen Zakon o teritorijalnoj podjeli Republike Kolumbije. Prema novom i posljednjem zakonu tog tipa, država je bila podijeljena na dvanaest departmana, koji su se dalje granali na provincije i kantone. Administrativna podjela izgledala je ovako:[28]
| Departman | Središte | Populacija (1824.) |
Provincije |
|---|---|---|---|
| Apure | 480,000
|
Barinas • Achaguas | |
| Azuay | 139,000
|
Cuenca • Loja • Jaén de Bracamoros • Maynas | |
| Boyacá | 444,000
|
Tunja • Casanare • Pamplona • Socorro | |
| Cauca | 193,000
|
Popayán • Chocó | |
| Cundinamarca | 371,000
|
Bogotá • Antioquia • Mariquita • Neiva | |
| Ecuador | 230,000
|
Quito | |
| Guayaquil | 90,000
|
Guayaquil • Manabí | |
| Istmo | 80,000
|
Panamá • Veraguas | |
| Magdalena | 239,000
|
Cartagena • Riohacha • Santa Marta | |
| Orinoco | 175,000
|
Cumaná • Barcelona • Guayana • Margarita | |
| Venezuela | 430,000
|
Caracas • Barinas | |
| Zulia | 162,000
|
Maracaibo • Coro • Mérida • Trujillo |
Sitne izmjene, ujedno i posljednje tog tipa, izvršene su dekretom iz 1826. godine. Tim su dekretom provincije Apure, Barinas i Guayana organizirane u sklopu departmana Orinoco, dok su provincije Cumaná, Barcelona i Margarita organizirane u sklopu novog departmana, Maturína. U centru zemlje stvorena je i nova provincija, Mompós, koja je pripojena departmanu Magdalena.[29]
Stanovništvo Velike Kolumbije bilo je naglašeno multietničko; na državnom teritoriju je bilo Španjolaca, Indijanaca, mestika, mulata, crnaca i zambosa.[22] Raspodjela populacije bila je izrazito heterogena; Španjolci i mestici su uglavnom živjeli na urbaniziranom sjeveru zemlje, dok su na slabije nastanjenom jugu uglavnom živjeli Indijanci. Ovakva preraspodjela bila je posljedica činjenice da su tokom španjolske kolonizacije, koja je bila intenzivnija na sjeveru, brojni domaći Indijanci jednostavno istrebljeni, dok su uglavnom vjerske i istraživačke misije na jugu bile bezopasne po domorodačko stanovništvo.[20] Društvena sratifikacija također je bila dosta izražena; Španjolci i bijelci su bili na vrhu, nakon čega su slijedili Indijanci i crnci, a onda pripadnici ostalih rasa.[21]
Velika Kolumbija imala je nešto više od 2,500,000 stanovnika, uz gustoću od oko 1 stanovnika po km², mada je isto bilo izrazito neravnomjerno raspoređeno; većina stanovnika živjela je na visoko urbaniziranom sjeverozapadu dok je površinom veći jug bio izrazito slabo naseljen. Većina stanovništva živjela je na teritoriju današnje Kolumbije, dok se stanovništvo Venezuele postepeno obnavljalo nakon velikog potresa koji je 1812. godine pogodio Caracas. Robova je tokom 1823. godine bilo tek nešto više od 70,000,[22] dok je Indijanaca bilo između 400 i 500 tisuća.[21]
- Najveći gradovi
| Najveći gradovi u Velikoj Kolumbiji Procjene za 1821. (samo gradovi)[21] | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Poredak | Departman | Pop. | |||||||
.jpg) Bogotá .jpg) Quito |
1 | Bogotá | Cundinamarca | 65,000 |  Popayán  Santa Marta | ||||
| 2 | Quito | Quito | 50,000 | ||||||
| 3 | Popayán | Cundinamarca | 25,000 | ||||||
| 4 | Santa Marta | Cundinamarca | 25,000 | ||||||
| 5 | Maracaibo | Venezuela | 25,000 | ||||||
| 6 | Cartagena de Indias | Cundinamarca | 24,000 | ||||||
| 7 | Cali | Cundinamarca | ~20,000 | ||||||
| 8 | Cumaná | Venezuela | 18,000 | ||||||
| 9 | Guayaquil | Quito | 15,000 | ||||||
| 10 | Puerto Cabello | Venezuela | 15,000 | ||||||
Katolicizam je bila apsolutno dominantna religija u Velikoj Kolumbiji i jedina koja je bila službeno priznata od strane države. Kler je još uvijek uživao sve ranije povlastice, međutim od 1821. godine je broj samostana drastično smanjen, a profiti vjerskih zajednica preusmjereni su na javno obrazovanje.[22]
Javne financije Velike Kolumbije su zbog ratnog stanja, ali i loše organizacije državnog proračuna, bile u rasulu. Domaći dug procijenjen je na iznos između 12 i 14 milijuna piastri, dok je vanjski dug iznosio oko 16,000,000 piastri, što je uključivalo i zajam od 10,000,000 piastri što ga je Francisco Antonio Zea dogovorio u Londonu. Ukupni prihodi loše definiranog državnog proračuna procijenjeni su na oko 3,000,000 piastri godišnje, a radilo se o prihodima stečenih preko državnih gospodarskih monopola, carina i poreza te, djelomično, preko prisilnih zajmova, zaplijenjene imovine, poreza na nekretnine i sl. S druge strane, ukupni rashodi procijenjeni su na oko 17,000,000 piastri, od čega je čak 14,000,000 piastri išlo na vojne troškove (deset za kopnenu vojsku, a četiri za mornaricu).[22]
Zbog izrazito plodnog tla, pogodnog za uzgoj cijele serije poljoprivrednih kultura, glavna gospodarska djelatnost Velike Kolumbije bila je poljoprivreda;[20] glavni proizvodi bili su kakao, kava, pamuk, kukuruz, pšenica, vanilija, voće, povrće, kinin te brojne medicinske biljke. Uz to, postojala je i razvijena drvna industrija. Stočarstvo se baziralo na proizvodnji mesa i kože, a centar te djelatnosti bile su poljane oko Orinoca. Važnu ulogu imali su i minerali te rude, poput zlata, srebra i platine.[22]
Fokus gospodarskih djelatnosti određivao je i smjer vanjske trgovine, tako da su glavni izvozni proizvodi bili kakao, indigo, duhan, kava i stoka, a glavni partneri bili su Europa (mahom Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska), Sjedinjene Države i Peru. Glavni uvozni proizvodi bili su vino, tkanine i potrošna dobra, a većina te trgovine odvijala se preko susjednih zemalja i Kariba;[20][22] čak je i dio tih proizvoda kasnije prodavan drugim zemljama. Kako bi potpomogao trgovini, Bolívar je dekretom luku na Margaritinom otoku proglasio "lukom slobodne trgovine".
Velika Kolumbija bila je jedna od brojnih zemalja dekolonizirane Latinske Amerike koja je proglasila emancipaciju robova na svom teritoriju; zakon što ga je Kongres izglasao propisivao je da su sva djeca robova rođena nakon 20. srpnja 1821. bili slobodni građani. Radilo se tu, zapravo, o primjerni tzv. prava slobode utrobe (španjolski: libertad de vientres), prema kojemu su djeca robova dobivala slobodu po rođenju. Uz to, pripremljen je i put za tzv. kompenziranu emancipaciju, koja je uključivala izdavanje novčane naknade robovlasnicima po oslobođenju njihovih robova.[22][30][31]
Nova država također je uvelike ulagala i u obrazovanje te je od srpnja do kolovoza 1821. godine donijela nekoliko zakona kojima je uređeno i modernizirano osnovno i srednje školstvo. Zakoni su uređivali osnivanje škola i koledža, plaće nastavnika i profesore te osnovni kurikulum; osnovna škola bila je obvezna od šeste do dvanaeste godine života. Djeca su u osnovnoj školi učila čitanje, pisanje, aritmetiku, kršćanske dogme te prava i dužnosti građana, dok se u srednjoj školi izučavala gramatika španjolskog i latinskog jezika, filozofija, napredna matematika, pravo i teologija, a gdje je bilo moguće i osnove agrikulture, rudarstva, trgovine i vojne znanosti. Pitanje visokog obrazovanja primarno je uređeno zakonom iz 1826. godine, kojeg je promulgirao Francisco de Paula Santander, a koji je propisivao koncept javnih sveučilišta. Uz to, zakon je doveo i do osnivanja Centralnog univerziteta Republike sa središtem u Bogoti, Caracasu i Quitu, a iz kojeg će kasnije proizići Nacionalni univerzitet Kolumbije.
- ↑ „Gran Colombia”. Encyclopædia Britannica. June 6, 2007.
- ↑ Bushnell, The Santander Regime, 12. Bushnell uses both "Colombia" and "Gran Colombia."
- ↑ Miranda, Francisco de; Josefina Rodríguez de Alonso; José Luis Salcedo-Bastardo (1978). Colombeia: Primera parte: Miranda, súbdito español, 1750–1780. 1. Caracas: Ediciones de la Presidencia de la República. str. 8–9. ISBN 978-84-499-5163-3
- ↑ Figueroa Navarro, Alfredo (1982). Dominio y sociedad en el Panamá Colombiano (1821-1903). Editorial universitaria, str. 241
- ↑ Quintero, César. Evolución Constitucional de Panamá. editorial portobelo, 1999. Panamá
- ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 6,5 Germán A. de la Reza (2014). „El intento de integración de Santo Domingo a la Gran Colombia (1821-1822)”. Pristupljeno 1. ožujka 2016.
- ↑ „30 de noviembre de 1821. Proclamación de la Independencia de la República por parte del pueblo dominicano”. 29. studenog 2015. Arhivirano iz originala na datum 2008-10-20. Pristupljeno 2017-09-05.
- ↑ „Aspectos Históricos: Independencia y República”. Rutas Dominicanas. Arhivirano iz originala na datum 2009-06-03. Pristupljeno 18. ožujka 2011.
- ↑ „José Nuñez de Cáceres”. Educando.edu.do. 23. ožujka 2007. Arhivirano iz originala na datum 2014-05-13. Pristupljeno 6. listopada 2011.
- ↑ „Discurso del presidente de la República Dominicana, Doctor Leonel Fernández”. Centro de Información Gubernamental. Pristupljeno 18. ožujka 2011.[mrtav link]
- ↑ „La importancia de llamarse República Dominicana”. Periódico El País. Pristupljeno 18. ožujka 2011.
- ↑ 12,0 12,1 „Antonio Valero de Bernabé: El puertorriqueño Libertador de América”. Red Biográfica de Puerto Rico. Pristupljeno 1. ožujka2016.
- ↑ Termin la cosiata do tog trenutka nije postojao u španjolskom jeziku. Radi se o neologizmu stvorenom kako bi se opisala upravo Páezova pobuna, a može se ugrubo prevesti kao "ona neobična pojava koja nema imena".
- ↑ Bushnell, The Santander Regime, 325–335, 343–345.
- ↑ Basadre 2005, tom 2, str. 23.
- ↑ Basadre 2005, tom 1, str. 281.
- ↑ Basadre 2005, tom 1, str. 286.
- ↑ Basadre 2005, tom 1, str. 289-290.
- ↑ Basadre 2005, tom 2, str. 13-14.
- ↑ 20,0 20,1 20,2 20,3 20,4 20,5 20,6 Guhl, Ernesto (1991). „Capítulo XII: División Política de la Gran Colombia”. Las fronteras políticas y los límites naturales. Fondo Fen Colombia, Bogotá.
- ↑ 21,0 21,1 21,2 21,3 21,4 21,5 21,6 21,7 21,8 Baldwing, Cradock y Joy, ur. (1822). (Gran) Colombia: Relación geográfica, topográfica, agrícola, comercial y política. Banco de la República, Bogotá.
- ↑ 22,00 22,01 22,02 22,03 22,04 22,05 22,06 22,07 22,08 22,09 „Observaciones sobre Colombia, su Gobierno, etc. Informe del diplomático sueco Severin Loric.”. 4. kolovoza 1823. Pristupljeno 18. ožujka 2011.
- ↑ „Cuerpo de leyes de la República de Colombia, que comprende todas las leyes, decretos y resoluciones dictados por sus congresos desde el de 1821 hasta el último de 1827.”. Caracas: Imprenda de Valentín Espinal. 1840. str. 111-112. Pristupljeno 30. studenog 2013.
- ↑ „Aspectos Históricos: Independencia y República”. Rutas Dominicanas. Arhivirano iz originala na datum 2009-06-03. Pristupljeno 18. ožujka 2011.
- ↑ „Cuerpo de leyes de la República de Colombia, que comprende todas las leyes, decretos y resoluciones dictados por sus congresos desde el de 1821 hasta el último de 1827.”. Caracas: Imprenda de Valentín Espinal. 1840. str. 80-81. Pristupljeno 30. studenog 2013.
- ↑ Juan B. Sosa (1919). „Límites de Panamá.”. Bogotá: Revista Loteria. str. 18-19. Arhivirano iz originala na datum 2018-10-26. Pristupljeno 5. studenog 2015.
- ↑ „Cuerpo de leyes de la República de Colombia, que comprende todas las leyes, decretos y resoluciones dictados por sus congresos desde el de 1821 hasta el último de 1827.”. Caracas: Imprenda de Valentín Espinal. 1840. str. 161. Pristupljeno 30. studenog 2013.
- ↑ „Cuerpo de leyes de la República de Colombia, que comprende todas las leyes, decretos y resoluciones dictados por sus congresos desde el de 1821 hasta el último de 1827.”. Caracas: Imprenda de Valentín Espinal. 1840. str. 207-211. Pristupljeno 30. studenog 2013.
- ↑ „Cuerpo de leyes de la República de Colombia, que comprende todas las leyes, decretos y resoluciones dictados por sus congresos desde el de 1821 hasta el último de 1827.”. Caracas: Imprenda de Valentín Espinal. 1840. str. 285. Pristupljeno 30. studenog 2013.
- ↑ Aguilera, Miguel (1965). La Legislacion y el derecho en Colombia. Historia extensa de Colombia. 14. Bogota: Lemer. str. 428–442.
- ↑ Biblioteca Luis Ángel Arango, ur. „Capítulo XXVI: Reformas Económicas a mediados del siglo XIX.» «Historia de la Cultura Material en la América Equinoccial”. Arhivirano iz originala na datum 2017-07-05. Pristupljeno 31. ožujka 2011.
- Baralt, Rafael María y Ramón Díaz (1841). Resumen de Historia de Venezuela. Brujas - París: Desclée de Brower, 1939.
- Brito, Figueroa, Federico (1966). Historia económica y social de Venezuela. Caracas: Universidad Central de Venezuela.
- Bushnell, David (1970). The Santander Regime in Gran Colombia. Westport, CT: Greenwood Press. ISBN 0-8371-2981-8. OCLC 258393.
- Gibson, William Marion (1948). The Constitutions of Colombia. Durham, NC: Duke University Press. OCLC 3118881.
- Liévano Aguirre, Indalecio (1966). Los grandes conflictos sociales y económicos de nuestra historia. Bogotá: Intermedio Editores (2002). ISBN 958-709-048-9
- Lynch, John (2006). Simón Bolívar: a Life. New Haven and London: Yale University Press. ISBN 0-300-11062-6.
- Quintero, César. Evolución Constitucional de Panamá. Editorial Portobelo, 1999. Panamá
- Restrepo, José Manuel (1827). Historia de la Revolución de Colombia. París: Librería Americana. Medellín: Editorial Bedout, 1969.
- "Gran Colombia," Flags of The World
