The Righteous Brothers
| The Righteous Brothers | |
|---|---|
| Mjesto | Los Angeles, Kalifornija |
| Žanrovi | Pop, blue-eyed soul |
| Djelatno razdoblje | 1962. – 1968., 1974. – 2003. |
| Producentska kuća | Moonglow Records, Philles Records, Verve Records, Haven Records, Polydor Records |
| WWW | |
| Članovi (članice) | |
| Bill Medley, Bobby Hatfield | |
The Righteous Brothers je ime američkog pop dueta, kojeg su tvorili pjevači Bill Medley i Bobby Hatfield. Osobito su bili aktivni i popularni od 1962. do 1968., ponovno su se aktivirali 1974. – 2003., tada je umro Hatfield. Njihovi vrlo emotivni glasovi zvučali su tako blueserski da mnogi i danas misle da su oni bili crnački duet, međutim oni su bili bijelci rodonačelnici onog glazbenog stila kojeg danas zovemo blue-eyed soul.
Medley i Hatfield bili su izuzetno talentirani pjevači velikih glazbenih mogućnosti, Medley je imao dubok topli bas-baritone glas, dok je Hatfield mogao uvijek otpjevati visoke tonove svojim tenorom.
Bill Medley i Bobby Hatfield počeli su pjevati u peteročlanom vokalnom sastavu iz Los Angelesa The Paramours, 1962. odlučili su se odvojiti i nazvati The Righteous Brothers[1]
The Righteous Brothers počeli su snimati za malu izdavačku kuću Moonglow 1963. godine, snimivši za njih 2 albuma na kojem su se našla i njihova prva dva relativno uspješna hita: Little Latin Lupe Lu i My Babe. Nihov prvi pravi veliki hit bio je singl You've Lost That Lovin' Feelin kojeg su snimili za kuću Philles Records 1965. godine. Tu pjesmu producirao je Phil Spector, i ona je bila jedan od njegovih prvih uradaka u kojem je oprobao svoju tehniku snimanja - Zvučni zid (Wall of Sound). To je ispala jedna od najuspješnijih pop pjesama svih vremena, po broju izvođenja na radio stanicama u Americi[2]Prateći vokal pjevala je tada još nepoznata Cher koja je radila kod Spectora.
Nakon ovog uspjeha, Righteous Brothersi snimili su sa Spectorom još nekoliko uspješnica 1965., a to su bile; Just Once in My Life, Ebb Tide i Unchained Melody (izvorno je to bila B-strana ploče Hung on You[3]).
I pored uspjeha kojeg su postizali sa Spectorom, pjevači nisu mogli izdržati daljnju suradnju s njim, tako je njihov ugovor, koji je bio na Philles Records prodan drugoj diskografskoj kući Verve/MGM Records 1965.
Njihov sljedeći singl bio je 1966. (You're My) Soul and Inspiration pjesma napravljena potpuno u duhu Phil Spectora ( Bill Medley, koji je bio producent bio je u stanju u potpunosti imitirati Spectorov stil glazbene produkcije). Ova pjesma napisana od Cynthije Weil i Barry Manna i aranžirana od strane Jack Nitzschea, ubrzo je postala njihov drugi #1 američki hit, ali u Britaniji nije uspjela. Nakon 40 hitova, među kojima su bili He i Go Ahead And Cry, njihova popularnost počela je padati. Nakon toga razišli su se i prestali djelovati sedam godina.
Medley je snimio par pjesama kao solo pjevač, dok je drugi član dueta Bobby Hatfield pokušao vrlo kratko surađivati s pjevačem i bubnjarem Jimmy Walkerom (iz sastava The Knickerbockers), služeći se čak i imenom Righteous Brothersa, ali ni jedan ni drugi nisu napravili nekakav značajniji uspjeh. 1974., Medley i Hatfield okupili su se za nastup u showu Sonny & Cher Hour.
Od 1974. godine rade za diskografsku kuću Haven Records,koju su vodili Dennis Lambert i Brian Potter. Uspjeli su izdati hit Rock and Roll Heaven, koja se popeo na #3 Billboard Hot 100 liste popularnosti u Americi, u Britaniji i Europi je doživio fijasko. Kuriozum je da su taj hit izvodile brojne nesretne rano preminule rock zvijezde kao; Janis Joplin, Jimi Hendrix, Jim Morrison, Otis Redding, Jim Croce i Bobby Darin.
Medley je uspio i kao solo pjevač 1984., uspio je izbaciti country hit Till Your Memory's Gone i I Still Do i 1987. godine pjesmu u duetu s Jennifer Warnes (I've Had) The Time of My Life, (soundtrack filma Dirty Dancing) koja je postala hit, dobila nagradu Grammy i Oscara.
1990. godine, reizdan im je hit Unchained Melody koji je bio zvučna podloga uspješnog filma Ghost, pjesma je ponovno postala #1 za nove generacije slušaoca.
Righteous Brothersi su uvršteni u Rock and Roll Hall of Fame 10. ožujka 2003.
Tenor dueta Bobby Hatfield pronađen je mrtav u hotelskoj sobi u mjestu Kalamazoo, Michigan 5. studenog, 2003., pola sata prije predviđenog nastupa na Sveučilištu Zapadni Michigan. Smrt je pripisana uzimanju kokaina i zatajenju srca.
- 1963.: Little Latin Lupe Lu - #49 SAD
- 1963: My Babe - #75 SAD (reizdanje 1965 #101 SAD)
- 1964.: You've Lost That Lovin' Feelin - #1 SAD, #1 UK
- 1965.: Bring Your Love to Me - # 83 SAD / Fannie Mae - #117 SAD
- 1965: Just Once in My Life - #9 SAD
- 1965: You Can Have Her - #67 SAD
- 1965: Justine - #85 SAD
- 1965: Unchained Melody - #4 SAD, #14 UK / Hung on You - #47 SAD
- 1965: Ebb Tide - #5 SAD, #48 UK
- 1966.: Georgia On My Mind - #62 SAD
- 1966: (You're My) Soul and Inspiration" - #1 SAD (Zlatna ploča), #15 UK
- 1966: He - #18 SAD / He Will Break Your Heart He Don't Love You (Like I Love You) - #91 SAD
- 1966: Go Ahead and Cry - #30 SAD
- 1966: On This Side of Goodbye - #47 SAD
- 1966: White Cliffs of Dover - #21 UK
- 1967: Melancholy Music Man - #43 SAD
- 1967: Stranded in the Middle of No Place - #72 SAD
- 1969: You've Lost That Lovin' Feelin (reizdanje) - #10 UK
- 1974: Rock and Roll Heaven - #3 SAD, autor Alan O'Day
- 1974: Give It to the People - #20 SAD
- 1974: Dream On - #32 SAD
- 1977: You've Lost That Lovin' Feelin (reizdanje) - #42 UK
- 1990: Unchained Melody (reizdanje) - #13, a na Adult Contemporary #1 SAD, #1 UK
- 1990: Unchained Melody (novo izdanje za Curb Records) - #19 SAD (Platina)
- 1990: You've Lost That Lovin' Feelin / Ebb Tide (reizdanje) - #3 UK