Smrt
Smrt je kraj života i trajni i nepovratni prestanak svih bioloških funkcija koje održavaju organizam.[1]
Smrt je prestanak svih bioloških funkcija koje definiraju živi organizam. Osim nasilnih uzroka smrti (ubojstva, ratovi, nesreće), zaraznih i/ili neizlječivih bolesti, sva ljudska bića i velika većina životinja (osim jedne minijaturne vrste meduza turritopsis nutricula), od rođenja su podložna neizbježnom procesu starenja i umiranja. Paradoksalno je da precizna medicinska definicija ljudske smrti postaje sve više problematična, što je veći napredak znanosti i tehnologije. Religijske tradicije i filozofske rasprave već tisućljećima na različite načine tumače taj završni dio života.
Većina religija tumači da poslije smrti dolazi neka vrsta zagrobnog života. Neke govore prijelazu u raj ili pakao, dok druge o reinkarnaciji tj. ponovnom rađanju duše ili duha u drugom tijelu. Stari narodi su vjerovali da smrću odlaze u vječna lovišta i zato su svoje mrtve pokapali s oruđem, nakitom i oružjem, potrebnim za taj vječni lov.
S druge strane, pojam "smrti" često se znade u znanosti pridijeliti neživim pojavama, sustavima i napravama, označavajući pri tomu antropogeno gledište na prestanak funkcioniranja nekoga neživoga sustava. Tako jedna od teorija o budućnosti svemira smatra da će isti završiti u stanju toplinske smrti. Prestanak rada nekoga mehaničkog sustava često se kolokvijalno označava riječju da je taj sustav umro, npr. akumulator u automobilu, satni mehanizam, televizor i sl. Tako se taj pojam često koristi kada se želi označiti prestanak rada nekoga sustava, bilo živoga (uginuće, uvenuće) ili neživoga (kvar).
Znakovi smrti ili snažne indikacije da osoba više nije živa:
- prestanak disanja
- prestanak metabolizma
- prestanak rada srca
- pallor mortis (bljedilo kože koje započinje 15-120 minuta nakon smrti)
- livor mortis (taloženje krvi u niže položeni dio tijela)
- algor mortis (konstantni pad tjelesne temperature, općenito na temperaturu okoline)
- rigor mortis (udovi tijela postaju ukočeni)
- dekompozicija (raspadanje tijela na jednostavnije forme materije, praćeno snažnim, neugodnim zadahom).
Simptomi
Tri su osnovna simptoma smrti prema budističkom vjerovanju:
- tjelesni osjet pritiska, težine
- tjelesni osjet vlažne hladnoće, kao da je tijelo potopljeno u vodu što postupno prelazi u grozničavu vrelinu
- osjećaj raspršivanja tijela u atome.
Svaki je simptom praćen vidljivim fiziološkim promjenama kao što su: gubitak kontrole nad muskulaturom (facijalnim mišićem, voljnim sfinkterima), gašenje osjetila (posljednji odlazi sluh), prestanak rada srca, uz otežano disanje koje navire u naletima do prestanka, pred gubitak svijesti. Umirući ponekad čuje alarmantne i neugodne zvukove i buku; nalik grmljavini, zvonjavi, štropotu, zvižduku vjetra.
Grčki filozof Epikur (341-270 prije Krista) je tvrdio da smrt nije loša jer dok smo živi smrti nema, a kad umremo nas nema, prema tome smrt uopće ne može utjecati na nas.
Martin Heidegger, njemački filozof egzistencijalizma je tvrdio da je čovjek svjestan sebe jer je svjestan svoje smrtnosti, odnosno mi smo svjesni sebe jer osjećamo tjeskobu u odnosu spram smrti.
