 Vidim jednu ravnicu, koja nema naselja ni raslinja. Nema obrađenih polja, i zaista je malo biljaka i rijetke su, skupljene ovdje-ondje u busenima, kao biljne obitelji, tamo gdje je tlo u dubinama manje sprženo nego što je u prosjeku. Imajte na umu, da je ovo suho i neobrađeno zemljište s desne strane meni, jer mi je sjever za leđima, i da se pruža prema onome južno od mene. Slijeva, međutim, vidim jednu rijeku vrlo niskih obala, koja sama lagano teče od sjevera k jugu. Po vrlo laganu toku vode shvaćam, da ne smije biti razlike nivoa u njezinu koritu i da ova rijeka teče u jednoj ravnici, koja je toliko ravna, da čini depresiju. Kretanje je jedva dostatno, da se voda ne pretvori u močvaru. Voda je malo duboka, toliko da se vidi dno. Prosuđujem, ne više od metra, najviše metar i po. Široka je kao i Arno prema S. Miniato-Empoliju: rekla bih, kojih dvadeset metara. Ali, moje oko nije točno u računanju. Ipak je plave boje, s malo zelene prema obalama, na kojima je, zbog vlažnosti tla, pruga gustog zelenila, što godi oku, koje se zamori od kamenite i pjeskovite pustoši svega, što se pred njim pruža. Onaj unutarnji glas, o kojem sam Vam rekla da ga čujem i koji me upućuje na ono, što moram zabilježiti i znati, upozorava me, da ja vidim dolinu Jordana. Nazivam je dolinom, jer se tako kaže, da se označi mjesto, gdje teče rijeka, ali je ovdje neprikladno tako ga nazvati, jer jedna dolina pretpostavlja i planine, a ja ovdje u blizini planina ne vidim. No, na koncu, blizu sam Jordana i pusti prostor, koji promatram zdesna, Judejska je pustinja. Ako kažem pustinja, da bih tako označila mjesto gdje nema kuća ni čovjekova rada, pravo je, ali to nije prema zamisli, koju mi imamo o pustinji. Ovdje nema valovitih pješčanih humaka pustinje kakvu mi zamišljamo, nego samo gola zemlja, na kojoj je porazbacano kamenje i zrnasti materijal, kao što je to na zemljištu riječnih dolina nakon bujice. U daljini, brežuljci. Ipak, kod obale Jordana, velik je mir, jedan posebni mir, veći od uobičajenog, kao što je onaj, koji se opaža na obalama Trasimena. Mjesto je, koje podsjeća na anđeoske letove i nebeske glasove. Ne umijem dobro izreći ono, čemu sam svjedokinja. Ali osjećam, da sam na mjestu, koje govori duhu. Dok promatram ove stvari, vidim da se scena napučuje ljudima duž desne obale Jordana (prema mojem položaju). Tu je mnogo ljudi različito obučenih. Jedni mi izgledaju kao pučani, drugi kao bogataši, a ima i nekih, koji izgledaju kao farizeji, po odjeći ukrašenoj čipkama i resama. Posred njih, stoji na jednoj stijeni, jedan čovjek, kojega, iako ga prvi put vidim, odmah prepoznajem kao Krstitelja. Isus je nazvao Jakova i Ivana »sinovima groma«. Ali, kako onda nazvati ovog gorljivog govornika ? Ivan Krstitelj zaslužuje ime munje, lavine, potresa - toliko je silovit i strog u svom govoru i kretnjama. Govori naviještajući Mesiju i nukajući ljude, da priprave srca njegovu dolasku čupajući iz njih zapreke i ispravljajući misli. Ali, to je govor vrtložan i grub. Preteča nema laganu Isusovu ruku, kada se radi o ranama srdaca. Liječnik je koji ogoljuje i pretražuje i reže bez milosti. Dok ga slušam - a ne ponavljam riječi jer su to one, koje su zapisali evanđelisti, ali žestoko pojačane - vidim kako napreduje duž jedne cestice, koja se pruža uz rub travnate i sjenovite pruge koja opasuje Jordan, moj Isus. Ovaj poljski put, više kolski put nego cesta, čini se zacrtan od karavana i ljudi, koji su ga godinama i stoljećima prelazili da stignu do mjesta, gdje je korito rijeke najpliće, da se tako lako pregazi rijeku. Put se nastavlja na drugoj obali rijeke, te se gubi u njezinu zelenilu. Isus je sam. Hoda polagano, ide naprijed, za leđa Ivanu. Približava se bešumno i sluša gromovni glas Pokornika iz pustinje, kao da je i Isus jedan od tolikih, koji dolaze Ivanu, da ih krsti i da se priprave da budu čisti za Mesijin dolazak. Ništa ne ističe Isusa od drugih. Odjećom naliči pučaninu, a kretnjama i ljepotom gospodinu, ali Ga nijedan božanski znak ne ističe u mnoštvu. Ali reklo bi se, da Ivan osjeća ižaravanje posebne duhovnosti. Okreće se i odmah određuje izvor onog ižaravanja. Naglo siđe sa stijene, koja mu je služila kao propovijedaonica i ide hitro Isusu, koji se zaustavio nekoliko metara daleko od grupe oslanjajući se na deblo jednog stabla. Isus i Ivan jedan se čas promatraju. Isus svojim pogledom plavim i tako slatkim. Ivan svojim okom strogim, sasvim crnim, punim munje. Njih dvojica, jedan blizu drugog, suprotnost su jedan drugome. Obojica visoki - to je jedina sličnost - sasvim su različiti u svemu drugom. Isus plav i duge sređene kose, lica bijela kao od slonokosti, plavih očiju, odijela jednostavna ali veličanstvena. Ivan oštre, crne kose, koja glatko pada na ramena, glatka i nejednaka u duljini, crne i rijetke brade, koja mu pokriva gotovo cijelo lice i koja priječi, da se primijete obrazi upali od posta, crnih strastvenih očiju, tamne kože, pocrnjele od sunca ili nevremena, i zbog gustih dlaka, koje ga pokrivaju, polugol u svojem odijelu od devine dlake, pričvršćenom uz struk kožnim pasom, a odijelo mu pokriva trup jedva silazeći ispod mršavih bokova i ostavljajući nepokrita rebra na desnom boku, rebra, na kojima je jedini sloj tkanja koža štavljena zrakom. Kao da gledaš divljaka i anđela jednog uz drugog. Ivan, nakon što Ga je temeljito ispitao svojim prodornim okom, uzvikne: »Evo Jaganjca Božjega. Kako to, da meni dolazi moj Gospodin ?« Isus, miran, odgovara: »Da izvrši obred pokore.« »Nikada, moj Gospodine. Ja Tebi moram doći, da budem posvećen, a Ti dolaziš meni ?« A Isus, stavivši mu ruku na glavu, jer se Ivan sagnuo pred Isusom, odgovara: »Pusti da bude kako hoću, da se ispuni sva pravednost i da tvoj obred postane uvod za jedno više otajstvo, i da se navijesti ljudima, da je Žrtva na svijetu.« Ivan Ga promatra okom, koje jedna suza čini slatkim, a onda ide pred Njim prema obali, gdje Isus svlači ogrtač i tuniku, ostajući s neke vrste kratkim hlačama, da bi zatim sišao u vodu gdje se već nalazi Ivan, koji Ga krsti lijevajući Mu na glavu vodu rijeke, zahvaćenu nekom vrstom posude, koju Krstitelj drži ovješenu o struku i koja mi sliči školjci ili polovici osušene i ispražnjene tikve. Isus je pravi Jaganjac. Jaganjac u sjajnoj bjelini tijela, umjerenosti kretnji i blagosti pogleda. Dok Isus uzlazi na obalu i kada se obukao, dok se sabire u molitvi, Ivan Ga pokazuje prstom mnoštvu, svjedočeći, da Ga je prepoznao po znaku, koji mu je Duh Sveti pokazao kao nepogriješivi pokazatelj Otkupitelja. Ali ja sam usmjerena na gledanje Isusa, koji moli i prisutan mi ostaje samo ovaj svijetli lik nasuprot zelenilu obale. |
|
|