Prijeđi na sadržaj

Josip Broz Tito

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Tito)
Za film, vidite članak Josip Broz Tito (film).
„Tito” preusmjerava ovdje. Za ostala značenja, v. Tito (razvrstavanje).
Josip Broz Tito
Josip Broz Tito
Mandat
14. siječnja 1953. – 4. svibnja 1980.
Premijer(i) on sam (1953–1963)
Petar Stambolić (1963–1967)
Mika Špiljak (1967–1969)
Mitja Ribičič (1969–1971)
Džemal Bijedić (1971–1977)
Veselin Đuranović (1977–1980)
Prethodnik Ivan Ribar
(kao predsjednik Predsjedništva)
Nasljednik Lazar Koliševski
(kao predsjednik Predsjedništva)
Mandat
29. studenog 1943. – 29. lipnja 1963.
Prethodnik  Ivan Šubašić
(Kraljevina Jugoslavija)
Nasljednik Petar Stambolić
Mandat
1. rujna 1961. – 5. listopada 1964.
Nasljednik Gamal Abdel Nasser
Mandat
studeni 1936. – 4. svibnja 1980.
Prethodnik  Milan Gorkić
Nasljednik Lazar Mojsov
Rođenje 7. svibnja 1892.
Kumrovec, Austro-Ugarska
(danas Hrvatska)
Smrt 4. svibnja 1980.
Ljubljana, SFRJ
(danas Slovenija)
Politička stranka KPJ
Supružnik Pelagija Belousova (1919-1936)
Lucija Bauer (1936-1937)
Herta Haas (1940-1943)
Davorjanka Paunović (1941-1946)
Jovanka Broz (1952-1980)
Zanimanje bravar
Potpis

Josip Broz Tito (Kumrovec, 7. maja 1892. – Ljubljana, 4. maja 1980.), jugoslavenski revolucionar, vojskovođa i državnik. Smatra se jednom od najvažnijih ličnosti 20. vijeka i uopće historije na prostorima bivše Jugoslavije. Za vreme svoje političke karijere bio je veoma popularna i cenjena ličnost, kako u zemlji, tako i u inostranstvu.

Bio je lider Komunističke partije Jugoslavije od 1937. do 1980, vođa Narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije od 1941. do 1945, te doživotni predsjednik Socijalističke federativne republike Jugoslavije od 1953. do 1980. godine. Jedan je od osnivača Pokreta nesvrstanih.

Njegova sahrana okupila je velik broj tadašnjih svetskih državnika.

Biografija

Rane godine

Rodna kuća Josipa Broza Tita u Kumrovcu

Josip Broz je rođen u malom selu Kumrovcu na Sutli, u najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja 7. maja 1892. godine kao sedmo od petnaestero djece roditelja Franje (Franceka) i Marije Broz, rođene Javeršek. Mali "nesporazum" oko toga biografskog podatka, s obzirom da se Titov rođendan slavi na dan 25. maja, objasnili su njegovi biografi činjenicom da je Josip Broz za vrijeme svoga dugogodišnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se služi lažnim papirima i dokumentima, pa je tako i u jednom vojničkom dokumentu austro-ugarske vojske zabilježeno da je rođen 25. maja. A upravo na taj dan (25. V 1944) izvršen je i desant na Drvar. Rođendan je ostao, pa ni sam Tito nije želio da se taj datum mijenja kad ga je narod već prihvatio. Sin oca Hrvata i majke Slovenke, Josip Broz nije osjećao nikakvih nelagoda zbog te okolnosti, jer između dvije susjedne zemlje nije bilo antagonizma ni netrpeljivosti. Josip Broz je mnoge dane djetinjstva proveo kod djeda Martina preko Sutle, te naučio odlično slovenski, zbog čega je imao poteškoća kada je pošao u hrvatsku osnovnu školu.

Kada se rodio Josip Broz, život u kumrovačkoj dolini je bio težak i naporan, oskudan i jednoličan. Iako je kmetstvo odavno bilo ukinuto, seljaštvo su pritiskali teški nameti, porezi i opća oskudica, jer su im posjedi bili mali, rasparčani, a zemlja slabe kvalitete. Godina 1903. i 1904. bile su veoma burne u tim krajevima, u znaku općeg narodnog pokreta protiv madžarizacije s jedne strane, i u znaku pobune siromašnih seljaka protiv svih vrsta eksploatacije s druge strane.

Osnovnu školu Josip Broz je pohađao u Kumrovcu od 1900. do 1905. Po svršetku osnovne škole Josip Broz je, zbog teškog stanja u obitelji, morao odložiti svoj odlazak na zanat, pa je neko vrijeme morao raditi kod svog ujaka u Sloveniji. Nakon toga je radio u jednoj sisačkoj kantini. Godine 1907. je postao šegrt mehaničarske radionice u Sisku. Po završetku šegrtske škole 1910. prvi put stiže u Zagreb gdje postaje član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i učestvuje u radničkim demonstracijama.

Nakon "izleta" u Trst, gdje nije našao posao, vraća se u Zagreb gdje 1911. sudjeluje u velikim demonstracijama. Nakon toga je radio u Kamniku u Sloveniji, Čenkovu u Češkoj, u Münchenu, u tvornici automobila "Benz" u Mannheimu, u Njemačkom Ruhru, Beču, Bečkom Novom Mjestu gdje je radio u tvornici automobila "Daimler" kao probni vozač. Naučio je njemački i češki jezik, usavršio svoj i izučio nove zanate.

Prvi svjetski rat i oktobarska revolucija

Glavni članak: Jugosloveni u Oktobarskoj revoluciji
Prva Titova supruga Pelagija Belousova, kojom se oženio tokom boravka u Rusiji.

Godine 1913. odlazi u austro-ugarsku vojsku. Tamo je relativno brzo napredovao i stekao podoficirski čin. Također je otkrio i talent za mačevanje te je dobio srebrnu medalju na prvenstvu austro-ugarske vojske u toj disciplini. Početkom prvog svjetskog rata 1914 shvatio je da to nije njegov rat i da nema za šta da ratuje, pa je u to uvjeravao i svoje drugove u kasarni. Odveden je u Petrovaradinsku tvrđavu i tu je proveo neko vrijeme, ali nije osuđen nego je poslan na frontu u Galiciju pa zatim na Karpate.

Na fronti je bio do 25. maja 1915. kada je ranjen i zarobljen. U ruskoj bolnici provodi trinaest mjeseci gdje mnogo čita i uči ruski jezik. Nakon izlječenja, Tito je kao zarobljenik poslan na rad u selo Kalasijevo. Pored posla nalazi vremena za čitanje a u razgovorima sa seljacima sve se češće spominje ime Lenjin.

Krajem 1916. premješten je u Kungur gdje radi na održavanju željezničke pruge. U junu 1917. napušta Kungur i odlazi u Petrograd gdje sudjeluje u demonstracijama. Zatim bježi u Finsku. Tamo je uhapšen i poslan u zatvor u Petropavlovskoj tvrđavi, iz koje je transportiran natrag u Kungur. Iz transporta je pobjegao i dospio u Omsk, gdje se, poslije pobjede oktobarske revolucije, prijavio u odred Crvene internacionalne garde. Na proljeće 1918. zatražio je da bude primljen u Rusku komunističku partiju (boljševika). U ljeto iste godine umaknuo je pred Kolčakovom vojskom među Kirgize, gdje je radio kao strojar u jednome mlinu. Po povratku boljševika u Omsk vratio se u taj grad i tamo postao član jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije.

Partijski rad

Glavni članci: Komunistička partija Jugoslavije i Osma zagrebačka mjesna konferencija KPJ

U jesen 1920. vraća se u Zagreb gdje stupa u redove Komunističke partije Jugoslavije. Iste godine partija je zabranjena. Kada 1921. ostaje bez posla zapošljava se u mlinu u mjestu Velikom Trojstvu gdje je sa svojom suprugom Pelagijom živio do kasnog proljeća 1925. godine. Tu mu se rodilo troje djece. Prvo dijete umrlo mu je u Zagrebu, a u Trojstvu su mu sahranjeni sinčić Hinko, koji je umro osam dana nakon rođenja kćerkice Zlatice, čiji se život ugasio nakon 17 mjeseci. Godinu dana prije nego što napušta Veliko Trojstvo, rođen je sin Žarko, koji je jedini ostao živ od četvoro njegove djece iz prvog braka.

Napušta mlin u Velikom Trojstvu i u kasno proljeće 1925. godine dolazi u Zagreb. Po partijskim zadacima odlazi u Kraljevicu, Beograd i u Smederevsku Palanku. U aprilu 1927. opet se vraća u Zagreb. Od suda u Ogulinu osuđen je na sedam mjeseci robije, uvjetno na četiri mjeseca, zbog komunističke propagande. Nakon izlaska iz zatvora Tito ujedinjuje Partiju koja je bila podijeljena na različit frakcije.

Robija

Tito u zatvoru u Lepoglavi 1928. godine.

J. Broz je uhapšen 4. VIII. Osim sindikalnih funkcija, od Nove godine bio je zamjenik, a poslije osme konferencije sekretar mjesne partijske organizacije u Zagrebu. Njegov gubitak teško će osjetiti i mjesne partijske organizacije, kao i partijski aparat. Zbog istog slučaja uhapšena je njegova žena, jedan student, jedan emigrant, i vlasnici stana (nepartijci). Njihova imena objavila je »Borba«. Stan je služio kao partijsko skladište za literaturu, no zbog finansijskih nemogućnosti da se za ostalo nabavi još jedan partijski stan, to je ovaj bio upotrebljavan i za drugo (umnožavanje letaka itd.). O materijalu, koji je pronađen, i o držanju uhapšenih drugova govori priloženo originalno pismo Broza, koji je iz policijskog zatvora prokrijumčareno. Svi uhapšeni predati su poslije nedelju dana sudu, gdje se i sada nalaze.[1]

– Pismo Josipu Čižinskom o hapšenju Broza, po nalogu Boškovića Marić

Kada su u junu 1928. godine organizovane demonstracije, na letku kojim se radnici pozivaju na demonstracije stajao je potpis Josipa Broza.[nedostaje referenca] Velika potjera policije raspisana je 20. juna 1928. Uhapšen je 4. augusta 1928. godine, pred kućom u Vinogradskoj cesti, zatvoren i mučen.[2] Iz zatvora je poslao pismo Filipu Filipoviću o teškim uvjetima zatvorenika, koje je objavljeno u inozemstvu u komunističkim listovima pod naslovom »Krik iz pakla«.[2]

Osuđen je na pet godina robije. Početkom 1929. doveden je na izdržavanje kazne u Lepoglavu. Godinu dana poslije njega u Lepoglavu dolazi Moša Pijade, tada stari i iskusni komunist. Njih dvojica su počeli zajedno raditi na organiziranju partijskih jedinica u kaznionici. Iz toga vremena sačuvan je i jedan od dva portreta Tita što ih je izradio Moša Pijade, koji je inače bio poznati slikar.

Početkom 1931. Josip Broza su iznenada premjestili u kaznionicu u Mariboru, koja je bila na glasu kao najgora u Jugoslaviji. Tu je izdržao kaznu ali ipak nije odmah pušten na slobodu. Odveden je u Ogulin, gdje je trebao da odleži još tri i pol mjeseca one kazne na koju je bio uvjetno osuđen. Tek potkraj marta 1934. izlazi iz zatvora, ali mu je određeno da mora boraviti u rodnom Kumrovcu i da iz njega ne smije nigdje otići.

Britanska profesorka Phyllis Auty ocenjuje da je Tito boravkom u zatvoru izbegao krvave obračune sa komunistima od strane Jugoslovenske Vlade u periodu od 1929. do 1932.[3]

Uspon Tita i Velika čistka

Glavni članak: KPJ tokom Velike čistke

Već u aprilu 1934. godine napušta Kumrovec i odlazi u Samobor. U to vreme koristio je ilegalno ime Valter. Prešavši u ilegalnost, Tito je nastavio još većom partijskom aktivnošću. Iste godine, uz podršku privremenog šefa KPJ Milana Gorkića, uključen je u Politički biro CK KPJ u Beču. Zbog partijskih zadataka povremeno odlazi u Pariz i Moskvu.

Nakon aprilskog plenuma CK KPJ 1936. godine, na kome su se neki rukovodioci usprotivili Gorkiću, 9.9. iste godine Kominterna je postavila novi Centralni komitet KPJ, na čelu sa Gorkićem kao generalnim sekretarom i Titom kao organizacionim sekretarom.[4] Tada je Tito predlagao da rukovodstvo deluje iz zemlje, a ne iz Beča, sa čime se Gorkić nije slagao. Na kraju je dogovoreno da Tito ode u Jugoslaviju, a da Gorkić ostane u inostranstvu. Šef Kominterne Georgi Dimitrov je tada bio čvrsto na Titovoj strani.[4]

U borbama za vlast koje su usledile nakon nakon likvidacije Milana Gorkića u Moskvi, Tito se već krajem 1937. godine predstavlja kao generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. U Parizu, Titov glavni saveznik bio je Boris Kidrič, koji je tu radio kao novinar, a u Španiji Božidar Maslarić.[5] Neki smatraju da je tokom Španskog građanskog rata (1936-1939) Tito bio šef jedne grupe NKVD-a, zadužene za likvidaciju trockista i drugih Staljinovih oponenata.[6] Navodno je to iskoristio kao priliku da se obračuna sa onim jugoslovenskim komunistima koji su se protivili njegovom dolasku na čelo KPJ (vidi Blagoje Parović).[6]

1938. godine Tito je počeo da piše članke za "Proleter" u kojima je branio politiku Narodnog fronta, znajući da Kominterna mnogo drži do pisane reči.[7] Sretena Žujovića i Rodoljuba Čolakovića je iz Moskve poslao u Srbiju da rade na stvaranju Narodnog fronta, što im je moguće spasilo život.[7]

12. marta 1938, zagrebačka policija dobila je dojavu da će Josip Broz, član CK KPJ, doputovati u Zagreb sa falsifikovanim čehoslovačkim pasošem na ime inženjera Jozefa Tomaneka. Tito je stoga morao da nabavi druga dokumenta i ode prvo za Beograd, pa tek onda za Zagreb. Iz ovoga je izvesno da je neko radio Titu o glavi, ali Auty nema podataka o tome ko ga je ocinkario, niti o tome kako je Tito za to saznao i promenio plan.[8]

U to vreme, Auty već piše o Titu kao o "vršiocu dužnosti generalnog sekretara KPJ".[9] U pismu Dimitrovu jula 1938. Tito javlja da je isključio članove CK iz Pariza, Labuda Kusovca i Ivu Marića iz KPJ.[10] Istog meseca, neko ih je denuncirao francuskoj policiji i oni i njihovi saradnici su deportovani iz Francuske.[11] Među izgnanim nije bilo nijednog od "staljinovaca".[11]

Tito još dva puta odlazi u Moskvu 1938. i 1939. godine. Prilikom svog drugog odlaska u Moskvu sukobljava se sa poslednjim rivalom za mesto šefa KPJ, Petkom Miletićem, nakon čega postaje generalni sekretar KPJ.

Generalni sekretar KPJ

Glavni članak: Peta zemaljska konferencija KPJ

Jedne od posljednjih večeri u oktobru 1940. godine u Dubravi je održana Peta zemaljska partijska konferencija. Na konferenciji je potvrđeno faktičko stanje nastalo nakon staljinističke Velike čistke, tokom koje je staro rukovodstvo likvidirano, a Josip Broz došao na čelo partije. U to vreme, Fašizam se širio Evropom, Hitlerove i Mussolinijeve armije su na granicama Jugoslavije. Na kraju konferencije Tito je rekao: "Drugovi, pred nama su odlučujući dani. Naprijed sada u konačnu pobjedu! Iduću konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od kapitalista!" [nedostaje referenca]

Okupacija Jugoslavije Tita je zatekla u Zagrebu, odakle je, njegovom inicijativom, upućen proglas CK KPJ narodima Jugoslavije i radnom narodu Jugoslavije, u kojemu se ističe odlučnost Partije da u oslobodilačkom ratu ustraje u prvim redovima, u kojemu ustaje protiv potpaljivanja nacionalne mržnje i poziva radnike, seljake, omladinu, građane i sve rodoljube da se ujedine u borbi za nacionalnu nezavisnost.

U drugoj polovici maja 1941. godine Tito odlazi u Beograd odakle usmjerava pripreme za dizanje ustanka i početak oslobodilačkog rata. Po napadu Njemačke na SSSR (22. juna) Politbiro CK KPJ je pod Titovim vodstvom ocijenio da je nastupio odlučan trenutak za početak oružanog ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. Glavni štab Narodnooslobodilačkih i partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) formiran je 27.juna, a Tito je postao vrhovnim komandantom NOPOJ. Pod njegovim vodstvom donesena je odluka o dizanju svenarodnog ustanka.

Narodnooslobodilačka borba

Glavni članak: Narodnooslobodilačka borba Jugoslavije
Nemačka poternica za Titom.

Mi ćemo biti sijači bratstva među narodima. Kada budemo prolazili kroz nove zemlje, kad budemo dolazili u dodir sa ljudima drugih običaja, oni će možda biti nepovjerljivi prema nama, jer nas još nisu vidjeli na djelu i nisu čuli našu riječ. Vi ćete svojim držanjem i ubjeđivanjem pokazati da ste vojska novog kova, vi ćete tako steći povjerenje i razviti zastavu slobode i u krajevima koji je još nisu razvili.[12]

– Titov govor pred novoosnovanom 4. proleterskom brigadom 17. lipnja 1942. u Ljubini, istočna Bosna.

Beograd je napustio 16. oktobra i otišao na oslobođeni teritorij u zapadnoj Srbiji, kamo su premješteni i GŠ NOPOJ i CK KPJ. 26. i 27. novembra održano je savjetovanje partizanskih vođa u Stolicama i donesene smjernice za razvoj ustanka i oslobodilačke borbe pod vodstvom Vrhovnog štaba NOPOJ i glavnih štabova po zemljama i pokrajinama Jugoslavije. U oktobru iste godine Tito se sastao u Ravnoj Gori s Dražom Mihailovićem radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv okupatora, koji zbog stava Mihailovića završava bez uspjeha.

U oktobru i novembru 1941. godine Tito je u Užicu, središtu tzv. Užičke republike odakle usmjerava razvitak ustanka. Nakon njemačke ofanzive se, zajedno s glavninom partizanskih snaga povukao u istočnu Bosnu gdje će se stvoriti nova velika baza partizanskog pokreta. U Rudom, u istočnoj Bosni, 21. decembra 1941. je po njegovom naređenju osnovana Prva proleterska brigada.

Tito vrši smotru Prve proleterske brigade 7. novembra 1942. godine u Bosanskom Petrovcu.

Nakon neuspjeha osovinskih snaga da unište partizane u prvoj polovici 1942. godine, glavnina partizanskih snaga pokreće veliki pohod u Bosansku Krajinu, koji će rezultirati stvaranjem velike slobodne teritorije na području Hrvatske i zapadne Bosne sa sjedištem u Bihaću, tzv. Bihaćke republike.

Na osnovi tih uspjeha u drugoj polovici 1942. izdaje naredbu o osnivanju prvih divizija i korpusa, što je bio temelj stvaranja Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Na njegovu inicijativu u Bihaću se 27. novembra 1942. sastaju predstavnici antifašističkih snaga iz svih krajeva Jugoslavije i formiraju AVNOJ - Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije kao privremeno tijelo vlasti koje će s vremenom postati legitimna alternativa izbjegličkoj vladi u Londonu. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943, u AVNOJ se ponovno sastao u Jajcu i donio povijesne odluke o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije. Na istom zasjedanju Tito je dobio naslov Maršala.

Tito je nakon toga rukovodio borbom iz Drvara, odakle, poslije neuspjelog njemačkog desanta, 25. maja 1944. godine, odlazi na Vis, gdje razvija široku djelatnost za međunarodno priznanje nove Jugoslavije. U augustu 1944. susreće se u Napulju s predsjednikom britanske vlade Winstonom Churchillom. Istodobno dok se bori za međunarodno priznanje novoga stanja na tlu Jugoslavije, rukovodi, kao vrhovni komandant, operacijama oslobođenja zemlje, koje usklađuje s operacijama savezničkih vojski. Predvečer 23. oktobra 1944. stiže u oslobođeni Beograd. Potvrđujući već izborene tekovine, Tito 7. marta 1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije.

Ratne operacije su završile 15. maja 1945. Još u toku borbe - 19. novembra 1944. - Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo je Titu naziv narodnog heroja Jugoslavije. Josip Broz Tito bio je jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koji je svoje borce lično vodio u bitku. Ranjen je u bitci na Sutjesci u junu 1943. godine.

Uspostava nove Jugoslavije

Glavni članci: AVNOJ i Sporazumi Tito-Šubašić
Tito sa savezničkim misijama u Drvaru u maju 1944. godine

Nakon što 1944. godine postaje očito da će partizani uz pomoć Crvene armije osloboditi Jugoslaviju od okupatora, Tito kao efikasni politički pragmatik, za razliku od drugih komunističkih vođa ovoga doba počinje raditi na širenju svoje političke baze. Prvi komunistički propagandni rezultati u borbi s ostalim političkim opcijama još iz doba Kraljevine Jugoslavije postižu svoj uspjeh tek u ratu kada veći broj poznatih osoba iz kulture i politike prelazi na stranu partizana. Također pod pritiskom Velike Britanije dolazi 1944. godine do sklapanja sporazuma Tito-Šubašić po kojemu članovi kraljevske vlade koji nisu kompromitirani tijekom rata na čelu s bivšim hrvatskim banom Šubašićem ulaze u vladu nove Jugoslavije [13].

Dok je Titov pragmatični sporazum sa emigrantskom vladom doprineo dobivanju legitimiteta pred monarhistima i centralistima to jest prije svega Srbima, ranija odluka o postavljanju ostarjelog apolitičnog, ali socijalno osjetljivog hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora za predsjednika ZAVNOHa je imalo umirujući efekt na Hrvate koji istovremeno zahtjeva decentralizaciju ili nezavisnost i strepe od osvete zbog ustaških zločina. Završni dio Titovih pragmatičnih akcija za dobivanje političkog legitimiteta u doba ili nakon Drugog svjetskog rata postaju izbori koje bojkotiraju monarhističke stranke [14] i potom postavljanje Ive Ribara koji je bio predsjednik ustavotvorne skupštine kraljevine Jugoslavije, prvo za predsjednika AVNOJa odmah nakon ulasku u komunističku partiju (njegovi sinovi su "regrutirani" u doba kraljevine Jugoslavije),a potom za predsjednika ustavotvorne skupštine komunističke Jugoslavije. Titov pokušaj dogovora s katoličkom crkvom 1945. godine propada nakon što Alojzije Stepinac odbija njegove prijedloge za rješavanje sporova.

Posleratni period

Glavni članci: Blajburška predaja i FNRJ

Tijekom posljednjih dana rata, kao i gotovo sljedeće 3 godine komunistička partija Jugoslavije pod vodstvom Tita represivnim akcijama radi na stvaranju novog društva kojemu je uzor Staljinov Sovjetski Savez. Iako je u legalnom smislu prva akcija u ovom smjeru donesena 1946. godine stvaranjem prvog ustava komunističke Jugoslavije koji je bio kopija tadašnjeg ustava SSSRa, prve akcije u tom smjeru se vode još u posljednjim danima rata protiv zarobljenih pripadnika pro-osovinskih vojski i njihovih simpatizera.

Pravnu osnovu za te zločine donosi saveznički dogovor o ukidanju ženevske konvencije (Churchill, Roosevelt, Staljin) pošto uskoro "neće biti nemačke vlade koja bi mogla da se dogovara s crvenim križom". Dok su zapadni saveznici ovu kriminalnu definiciju iskoristili za izgladnjivanje nemačkih zatvorenika nakon završetka rata tako da su oni imali smrtnost od "samo" 2 % u 3 mjeseca koliko su postojali logori [15][16], Sovjetski Savez, a koristeći se tim primjerom i Titova Jugoslavija su vršile masovna pogubljenja domaćih izdajnika. Broj ubijenih je i danas veoma kontroverzan, iako nikada nije niti približno utvrđen. Jedinu kakvu takvu procjenu o broju poginulih ili ubijenih "domaćih izdajnika" je dao jugoslavenski zavod za statistiku tijekom popisa žrtava rata 1964. godine kada njihov broj za cijelo ratno razdoblje (1941-1945) određuje na 200.000 [17].

Po završetku ratnih i poratnih aktivnosti Jugoslavija počinje voditi prisilnu kolektivizaciju sovjetskog stila, protjerivanje nemačkih starosjedioca, kao i sveukupnu obnovu ratom uništene privrede uz pomoć sovjetskih savjetnika. Sve te prosovjeske reforme kao i neke druge mjere koje su išle još i dalje od onih sovjetskih su stvorile međunarodnu sliku po kojoj je Titov režim najortodoksniji komunistički režim nakon onog staljinističkog u SSSRu [18]

Raskid sa Staljinom

Glavni članak: Raskol Tita i Staljina
Preživeli članovi Radnog predsedništva predratne Pete zemaljske konferencije KPJ, slikani za vreme održavanja Šestog kongresa KPJ 1952. godine u Zagrebu. S leva na desno - Đuro Pucar Stari, Moša Pijade, Josip Broz Tito, Spasenija Cana Babović i Edvard Kardelj.

Nakon završetka rata, nova država, koja je 29. novembra 1945. promijenila ime u Federativna Narodna Republika Jugoslavija, je pod Titovim vodstvom postala dio Istočnog bloka i u njoj je uveden komunizam kao službena ideologija, zabranjene rad svih stranaka osim KPJ, te se, po uzoru na SSSR, počela provoditi nacionalizacija velikih poduzeća te prisilna kolektivizacija zemlje.

No, postepeno su na vidjelo počele izlaziti i sve veće nesuglasice između Tita i Staljina, koje svoj korijen imaju u tome što su jugoslavenski komunisti na vlast došli vlastitom borbom, umjesto uz pomoć Crvene armije, te su smatrali kako imaju pravo budući razvoj svoje države određivati sami, a ne po sovjetskom diktatu. Prikrivena napetost Tita i Staljina je eskalirala 1948. godine kada je došlo do javnog raskola nakon Rezolucije Informbiroa.

U tom periodu je još jednom do izražaja došla Titova državnička sposobnost. Nakon što se nemilosrdnim mjerama, uključujući otvaranje zloglasnog zatvora Goli otok, obračunao sa Staljinovim pristašama u KPJ, vješto je iskoristio hladni rat kako bi nagli prestanak sovjetske nadoknadio američkom pomoći. Raskid sa SSSR-om je bio i prilika da se, za razliku od dogmatskog marksizma sovjetskog tipa razvije socijalizam prilagođen jugoslavenskim prilikama. U Narodnoj skupštini FNRJ 27. juna 1950. podnio je obrazloženje Osnovnog zakona o upravljanju radnim kolektivima od strane radnika, istaknuvši staro socijalističko geslo "Tvornice radnicima". Prvi put je za Predsjednika Republike izabran 14. januara 1953. godine.

Poslije smrti Staljina uslijedila je normalizacija odnosa sa SSSR pa je, za posjeta Hruščova Jugoslaviji, u junu 1955, potpisana Beogradska deklaracija, kojom je otvoren put normalizaciji odnosa između dviju zemalja.

Politika nesvrstanosti

Glavni članci: SFRJ i Pokret nesvrstanih
Josip Broz Tito i car Haile Selassie u Kopru 1959.
Tito i Willy Brandt u Bonu 1970.

1950-ih su Titovu novu politiku neutralnosti u hladnom ratu usvojile mnoge novostvorene države Trećeg svijeta, pa je Tito u tome prepoznao mogućnost za stvaranje novog saveza koji je nazvan Pokret nesvrstanih. Ta će alijansa dugo vremena ne samo omogučiti veliki ugled u svijetu, nego i njenim poduzećima donijeti mnoge unosne poslove u zemljama Trećeg svijeta.

Istovremeno se i socijalizam u Jugoslaviji, neopterećen sovjetskim dogmama, počeo razvijati u smjeru sve veće otvorenosti prema novim idejama, a životni standard stanovništva nastavio rasti, postavši vidno boljim ne samo u odnosu na Istočni blok, nego i neke zapadne kapitalističke zemlje Evrope, kao što su Portugal i Irska. No, svi ti trendovi, koji su kulminaciju stekli krajem 1960-ih, prekinuti su početkom 1970-ih nakon pojave nacionalističkog masovnog pokreta u Hrvatskoj. Tito, koji je ispočetka ohrabrivao reforme i veću otvorenost, nakon toga se stavio na stranu dogmata i konzervativaca, pa je obračun s maspokom iskorišten kako bi se Partija očistila od reformskih elemenata u svim republikama i pokrajinama. Trijumf komunističkog dogmatizma prestavlja donošenje Ustava 1974. godine odnosno Zakona o udruženom radu 1976. godine - nastojanja da se jugoslavenski sistem samoupravnog socijalizma kodificira u dogmu - a koji su svoje negativne posljedice pokazali tek nakon Titove smrti.

Smrt i pogreb

Glavni članak: Pogreb Josipa Broza Tita

Umro je 4. maja 1980. u 15.05 sati na Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani. Pokopan je 8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta. Titova sahrana se smatra najvećim pogrebom nekog državnika u svjetskoj historiji.[19]

Posthumne kontroverze

Titov spomenik u Kumrovcu

Tito je za svog života u SFRJ stvorio kult ličnosti i za njegovog života je bilo nemoguće imati bilo kakvo kritičko mišljenje o bilo kome aspektu njegovog života i politike, odnosno razlučiti stvarne činjenice od službene propagande. To je nakon njegove smrti, a pogotovo nakon raspada SFRJ, dovelo do reakcije u vidu tretiranja Tita kao najvećeg zločinca u historiji, odnosno negiranja službenih podataka u korist raznih mitova i urbanih legendi, često i onih najapsurdnijih.

Titova uloga u Staljinovoj čistki

Glavni članak: KPJ tokom Velike čistke

Postoji teorija koju između ostalih zastupa novinar Pero Simić, da je Josip Broz cinkario svoje partijske drugove NKVD-u da su trockisti, frakcionaši i sl, kako bi preuzeo vodstvo u KPJ.[20] Prema njegovoj oceni, Titova negativna karakteristika za neke od njih je bila svojevrsna presuda.[21] On navodi da je u moskovskim arhivima do sada pronađeno 40 karakteristika, uglavnom negativnih, koje je Tito pisao NKVD-u o svojim partijskim drugovima.[22] Ruski autor Bondarev ispravlja Simića, koji piše da je Broz predavao kararakteristike svojih drugova NKVD-u. Bondarev navodi da je karakteristike predavao kadrovskom odelu Kominterne, što samo po sebi ne dokazuje njegovu povezanost sa NKVD.[23]

Povezano

Izvori

  1. ↑ J. Broz Tito, »Sabrana djela«, svezak drugi, str. 107.
  2. ↑ 2,0 2,1 Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 38-44), Beograd, 1989.
  3. ↑ Phyllis Auty, Tito: A Biography (str. 94)
  4. ↑ 4,0 4,1 Phyllis Auty, Tito: A Biography (str. 136)
  5. ↑ Phyllis Auty, Tito: A Biography (str. 150)
  6. ↑ 6,0 6,1 Tito je bio šef stožera NKVD-a za likvidacije trockista u Španjolskoj
  7. ↑ 7,0 7,1 Phyllis Auty, Tito: A Biography (str. 151)
  8. ↑ Phyllis Auty, Tito: A Biography (str. 152-153)
  9. ↑ Phyllis Auty, Tito: A Biography (str. 153)
  10. ↑ Phyllis Auty, Tito: A Biography (str. 154)
  11. ↑ 11,0 11,1 Živojin Pavlović, Bilans sovjetskog termidora: Prikaz i otkrića o delatnosti i organizaciji Staljinskog terora
  12. ↑ Drug Tito (str. 152), Mladinska knjiga, Ljubljana 1981.
  13. ↑ „Beogradski sporazum Tito-Šubašić”. Arhivirano iz originala na datum 2012-01-23. Pristupljeno 2010-10-11. 
  14. ↑ Brunner, Borgna (1997). 1998 Information Please Almanac. Houghton Mifflin. str. 342. ISBN 0395882761. 
  15. ↑ Günter Bischof and Stephen Ambrose, Eisenhower and the German PoWs: Facts Against Falsehood, Louisiana State University Press, Baton Rouge and London, 1992
  16. ↑ Američki general i zamjenik guvernera Nemačke Lucius D. Clay je napisao 29.6.1945:"Osjećam da Nemci moraju trpiti glad i hladnoću kao što verujem da su te patnje potrebne kako bi oni shvatili posljedice rata koje su izazvali
  17. ↑ časopis Danas 21. novembar 1989. godine
  18. ↑ Dr. Matchek Calls Yugoslav Regime 'Most Communistic in World After Russia'
  19. ↑ Vidmar, Josip; Rajko Bobot; Miodrag Vartabedijan; Branibor Debeljaković; Živojin Janković; Ksenija Dolinar (1981). Josip Broz Tito – Ilustrirani življenjepis. Jugoslovenska revija. str. 166. 
  20. ↑ „Cinkanjem i preko leševa do šefa KPJ”. Arhivirano iz originala na datum 2013-09-30. Pristupljeno 2014-08-12. 
  21. ↑ „Tito je na vrh KPJ došao cinkanjem”. Arhivirano iz originala na datum 2013-10-08. Pristupljeno 2014-08-12. 
  22. ↑ Razkrita Titova moskovska skrivnost
  23. ↑ Московские годы Иосипа Броза Тито: предыстория партизана[mrtav link]

Vanjske veze

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Josip_Broz_Tito&oldid=42223558