Fethullah Gülen
Fetullah Gülen (Pasinler, Erzurum, 27. aprila 1941. – Saylorsburg, PA, 20. oktobra 2024.) je turski propovjednik,[1] bivši imam,[1][2] pisac,[3] i islamski uzorni vođa. On je osnivač Gülen pokreta (ponekad poznatog i kao Hizmet). Trenutno živi u dobrovoljnom egzilu u Saylorsburgu u Pennsylvaniji, Sjedinjene Države.[4][5][6]
Gülen uči anadolijsku (hanefijsku) verziju islama, koja proizilazi iz učenja sunitskog muslimanskog učenjaka Saida Nursîja. Gülen je izjavio da vjeruje u nauku, međuvjerski dijalog među Ljudima Knjige i višepartijsku demokratiju.[7] Započeo je sličan dijalog s Vatikanom[8] i nekim jevrejskim organizacijama.[9]
Gülen je aktivno uključen u socijalne debate koje se tiču budućnosti države Turske i islama u modernom svijetu. U medijima na engleskom jeziku on je opisan kao "jedna od najvažnijih muslimanskih ličnosti".[7] Kako god, njegov Gülen pokret je opisan kao da "ima karakteristike kulta" a njegova tajnovitost i utjecaj u Turskoj politici se uspoređuje sa "islamskim Opus Dei-om".[10] U turskom kontekstu, Gülen se čini religijski konzervativnim.
Gülen je rođen u selu Korucuk, u blizini Erzuruma.[11] Njegov otac, Ramiz Gülen, je bio imam.[2] Njegova majka je učila Kur'an u svom selu, unatoč zabrani vjeronauke od strane kemalističke vlade.[12] Gülen je započeo osnovno obrazovanje u svom rodnom selu, ali ga nije i nastavio nakon što se njegova porodica preselila. Sudjelovao je u islamskom obrazovanju u istoj džamiji u Erzurumu u kojoj je i otac radikalnog islamiste Metina Kaplana učio.[13][14] On je svoju prvu propovijed dao kada je imao 14 godina.[15] Gülen je bio pod utjecajem ideja Saida Nursîja i Maulana Jalaluddeena Rumija (Dželaludin Rumi).[16]
Kako bi usporedio Gülena sa liderima u pokretu Nur, Hakan Yavuz je kazao: "Gülen je više turski nacionalist u svome razmišljanju. Također, on je nešto više orijentiran ka državi, te mu je više stalo do tržišne ekonomije i neoliberalne ekonomske politike."[17]
Njegov profesionalni stav doveo je neke autsajdere da nazovu njegovu teologiju islamskom verzijom kalvinizma.[18] Oxford Analytica kaže:
"Gülen je primijenio Nursîjeve ideje u praksi, kada je prebačen u džamiju u Izmiru 1966. g. Izmir je grad u kojem se politički islam nikada nije ukorijenio. Međutim, poslovna i profesionalna srednja klasa je počela izvikivati ograničenja državne birokratije pod čijim krilima je i narasla, a podržavati prijateljsku tržišnu politiku, uz očuvanje barem nekih elemenata konzervativnog načina života. Takvi biznismeni su uglavnom pro-zapadnjački, jer je to i bio ustvari zapadnjački utjecaj (prvenstveno utjecaj SAD-a), koji je uvjerio vladu da omogući slobodne izbore (elekciju) prvi put u 1950. g. i američku pomoć, što je postalo pokretač bujajućeg ekonomskog rasta."[19]
Gülen se povukao iz formalnih dužnosti propovijedanja 1981. godine. Od 1988. do 1991. godine je držao niz propovijedi u poznatim džamijama u većim gradovima. U 1994. godini, on je sudjelovao u osnivanju "Fondacije novinara i pisaca"[20] te je dobio titulu "Počasni Predsjednik" od strane fondacije.[21] On nije iznio bilo kakav komentar u vezi sa zatvaranjem Socijalističke stranke 1998. g.[22] ili Virtuelne partije 2001. g.[23] Upoznao je neke političare poput Tansua Çillera i Bülenta Ecevita, ali on izbjegava susrete s čelnicima islamskih političkih partija.[23]
Godine 1999., Gülen je emigrirao u SAD, tvrdeći da je to putovanje zbog liječenja,[24] iako je vjerovatno da je očekivao da bude veoma zapažen (nakon emigracije u SAD) što se činilo favoriziranjem islamske države.[25] U junu 1999. g., nakon što je Gülen napustio Tursku, nekim turskim televizijskim stanicama su poslane video-snimke Gülena gdje on govori:
"Postojeći sistem je još uvijek moćan. Naši prijatelji koji imaju pozicije u zakonodavnim i upravnim tijelima trebaju naučiti njihove detalje i biti na oprezu cijelo vrijeme, tako da ih mogu transformirati i učiniti više plodonosnim u korist islama, u cilju provođenja restauracija širom zemlje. Međutim, oni bi trebali pričekati dok uslovi ne postanu povoljniji. Drugim riječima, oni ne bi trebali izaći na svjetlo prerano."[26]
Gülen se žalio da su primjedbe istrgnute iz konteksta,[27] a oni koji ga podržavaju su podigli pitanja o autentičnosti snimke,[28] za koju on [Gülen] kaže da je "izmanipulirna". Gülenu je suđeno u odsutnosti u 2000. g., a oslobođen je 2008. pod novom vladom Stranke pravde i razvitka (AKP), premijera Recepa Tayyipa Erdoğana.[24][29]
Gülen je nabavio zelenu kartu 2001. godine.[30]
Gülen ne zagovara novu teologiju nego se vodi klasičnim autoritetima vlasti teologije, uzimajući njihovu liniju argumenata.[31] Njegovo razumijevanje islama teži konzervatizmu i konvencionalizmu.[32][33] Iako nikada nije bio član sufijskog tarekata i nije vidio članstvo u tarekatu kao nužno za muslimane, on uči da "sufizam predstavlja unutarnju dimenziju islama" i da "unutarnje i vanjske dimenzije nikada ne smiju biti razdvojene".[34]
Njegova se učenja razlikuju u naglasku od onih drugih glavnih islamskih učenjaka u dva aspekta, oba na temelju njegovih tumačenja određenih stihova iz Kur'ana. On uči da muslimanska zajednica ima dužnost servisa (tur. hizmet)[35] za "opće dobro", zajednice i nacije[36], kao i muslimana i nemuslimana širom svijeta;[37] i da je muslimanska zajednica dužna provesti međuvjerski dijalog sa Sljedbenicima Knjige (Židovi i kršćani), iako se to ne odnosi na druge religije kao što je ateizam.[38] Gülen se čini netolerantnim prema ateizmu, komentirajući 2004. g. da je "terorizam preziran kao i ateizam".[39] U follow-up intervjuu, on je tvrdio da ne namjerava izjednačiti ateiste i ubice; umjesto toga, on je htio istaknuti činjenicu da je, prema islamu, obojima suđeno da pate vječnu kaznu.[40]
Gülen pokret je transnacionalni građanski društveni islamski pokret inspiriran Gülenovim učenjima. Njegova učenja o hizmetu (nesebično služenje za "opće dobro") privukla su veliki broj pristaša u Turskoj, Centralnoj Aziji, a sve više i u drugim dijelovima svijeta.[41]
U svojim propovijedima, Gülen je navodno izjavio: "Studiranje fizike, matematike i hemije je bogosluženje/obožavanje Allaha."[24] Gülenovi sljedbenici su izgradili više od 1 000 škola širom svijeta.[42] U Turskoj, Gülenove škole se smatraju da su među najboljima: skupi moderni objekti i učenje engleskog jezika od prvog razreda.[24] Međutim, bivši učitelji koji su izvan Gülenove zajednice, doveli su u pitanje postupanje prema ženama i djevojčicama u Gülenovim školama, navodeći da su ženski učitelji isključeni iz administrativnih odgovornosti, dopuštena im je mala autonomija, i – zajedno s djevojkama šestih razreda i naviše – oni su odvojeni od muških kolega i učenika tokom pauza i odmora za ručak.[43]
Sudionici Gülen pokreta su osnovali veliki broj institucija širom svijeta za koje se tvrdi da promoviraju aktivnosti međuvjerskog i međukulturalnog dijaloga. Gülenova su ranija djela (prema riječima Bekima Agaia) "puna anti-misionarskih i anti-zapadnjačkih odlomaka",[44] i "žestokih" kleveta protiv Židova, kršćana i ostalih.[45] Tokom 1990-ih, on je počeo zagovarati međureligijsku toleranciju i dijalog.[9] Lično se susretao s čelnicima drugih religija, uključujući i papu Ivana Pavla II,[8] grčkog pravoslavnog patrijarha Bartolomeja, te izraelskog sefardskog glavnog rabina Eliyahua Bakshi-Dorona.[46]
Gülen je rekao da favorizira kooperaciju između sljedbenika različitih religija, kao i vjerskih i sekularnih (svjetovnih) elemenata u društvu.
Gülen je kritizirao sekularizam u Turskoj kao "redukcionističi materijalizam". Međutim, on je u prošlosti rekao da sekularni pristup koji "nije anti-religiozni" i "dopušta slobodu vjere i uvjerenja, je kompatibilan s islamom".[47]
Prema jednom Gülenovom saopćenju, u demokratski-sekularnim državama, 95% od islamskih principa su dopušteni i praktički izvedivi, i nema problema s njima. Za preostalih 5% se "ne vrijedi boriti".[48]
Gülen podupire kandidaturu Turske za ulazak u Evropsku uniju, te je rekao da se ni Turska ni EU nemaju čega bojati, a imaju mnogo za dobiti, iz budućnosti punog članstva Turske u EU.[47]
Prema Aras-u i Caha-i, Gülenovi pogledi na žene su "progresivni" ali "moderne profesionalne žene u Turskoj još uvijek smatraju njegove ideje daleko od toga da su prihvatljive".[22] Gülen kaže da je dolazak islama spasio ženu, koja "apsolutno nije bila zatvorena u svom domu i ... nikada potlačivana" u ranim godinama religije. On smatra da je feminizam zapadnjačkog stila, međutim, "osuđen na neravnoteže poput svih drugih reakcionarskih pokreta" i na kraju da je "pun mržnje prema ljudima".[49]
Međutim, Gülenovi pogledi su osjetljivi na optužbe za mizoginiju (mržnju prema ženama). Kao što je navedeno od strane Berne Turam, Gülen je tvrdio: "Čovjek se koristi za zahtjevnije poslove ... a žena mora biti isključena tokom određenih dana u mjesecu. Nakon poroda, ona ponekad ne može biti aktivna i dva mjeseca. Ona ne može sudjelovati u različitim segmentima društva cijelo vrijeme. Ona ne može putovati bez svoga muža, oca, ili brata."[50]
Gülen osuđuje terorizam.[51] On upozorava na pojavu proizvoljnog (arbitrarnog) fenomena nasilja i agresije protiv civilnog stanovništva i rekao je da "tome nema mjesta u islamu". Napisao je članak osude u Washington Post-u 12. septembra 2001. godine, dan nakon Napada 11. septembra, te je naveo da "musliman ne može biti terorist, niti može biti terorist pravi musliman".[52][53] Gülen je oplakivao "iskorištavanje (otmicu) islama" od strane terorista.[9]
Gülen je kritizirao flotu Gaze dovedenu od strane Turske za pokušavanje dostavljanja pomoći bez pristanka Izraela. On je govorio o gledanju naslovnica vijesti o smrtonosnom sukobu između izraelskih komandosa i multinacionalnih članova grupe potpore, te kako se njihova flota približava izraelskoj pomorskoj blokadi Gaze. On je rekao: "Ono što sam ja vidio nije bilo lijepo, bilo je veoma ružno." U međuvremenu je nastavio svoje kritike, rekavši kasnije da je propust organizatora da traže sporazum s Izraelom prije pokušaja da se dostavi pomoć bio "znak protivljenja autoritetu, te neće dovesti do plodnih stvari".[54]
Gülen je snažno protiv turskog uplitanja u Građanski rat u Siriji.[55]
Gülen pokret ima milione sljedbenika u Turskoj, kao i njih mnogo više u inostranstvu. Osim škola utvrđenih od strane Gülenovih sljedbenika, vjeruje se da mnogi gülenicisti drže pozicije moći u snagama turske policije i pravosuđa.[56][57] Turski i strani analitičari vjeruju da Gülen ima simpatizere i u turskom parlamentu, također, i da njegov pokret kontrolira naširoko čitani islamski konzervativni časopis Zaman (tur. zaman – vrijeme), privatnu banku Asya bank, Samanyolu TV televizijsku stanicu, te mnoge druge medije i poslovne organizacije, uključujući i Tursku konfederaciju poduzetnika i industrijalaca (TUSKON).[58] U martu 2011. g., turska vlada je uhapsila istraživačkog novinara Ahmeta Şıka i zaplijenila i zabranila mu knjigu Imamova vojska, vrhunac Şıkove istrage Gülena i pokreta Gülen.[59]
2005. g., muškarac povezan s pokretom Gülen je prišao tadašnjem ambasadoru SAD-a u Turskoj Ericu S. Edelmanu tokom zabave u Istanbulu i predao mu omotnicu koja sadrži dokument navodno detaljnih planova za predstojeći udar protiv vlade od strane turske vojske. Međutim, dokumenti su se ubrzo pokazali krivotvorinama.[57] Gülenove podružnice tvrde da je pokret "građanski" u prirodi i da nema političke aspiracije.[58]
Unatoč tvrdnjama Gülena i njegovih sljedbenika da je organizacija ne-političke prirode, analitičari vjeruju da broj hapšenja vezanih za korupciju, izvršen protiv saveznika turskog premijera Recepa Tayyipa Erdoğana, odražava rastuću političku borbu za prevlast između Gülena i premijera.[56][60] Ova su hapšenja dovela do Korupcijskog skandala u Turskoj 2013. godine, za koji su oni koji podržavaju vladajuću Stranku pravde i razvitka (AKP) (zajedno sa samim Erdoğanom) i oporbene slične stranke, naglasili da je u performiran od strane Gülena, nakon odluke Erdoğanove vlade, rano u decembru 2013. g., da zatvori mnoge privatne islamske škole u Turskoj koje je vodio pokret.[61]
Erdoğanova vlada je rekla da su korupcijska istraga i komentari od strane Gülena dugoročni politički program pokreta Gülen da infiltrira sigurnosne, obavještajne i pravosudne institucije države Turske; optužba je gotovo identična optužbi protiv Gülena od strane glavnog tužitelja Republike Turske u njegovom suđenju 2000. g., prije nego što je Erdoğanova stranka došla na vlast.[58] Gülenu se i ranije sudilo u odsutnosti 2000. g., a od ovih optužbi oslobođen je 2008. g. i to pod Erdoğanovom AKP vladom.[24][29]
U e-mail komentarima poslanim Wall Street Journal-u u januaru 2014. g., Gülen je rekao da je "turski narod ... uzrujan i da je u posljednje dvije godine demokratski napredak sada promijenio smijer", ali je demantirao da je dio zavjere da se zbaci vlada.[30] Kasnije, u januaru 2014. g., u intervjuu za BBC World, Gülen je rekao: "Da želim reći nešto narodu, to bi bilo da bi ljudi trebali glasati za one koji poštuju demokratiju, vladavinu zakona, tj. one koji se dobro slažu s ljudima. Pričanje ili potjecanje ljudi da glasaju za stranku bila bi uvreda intelekta naroda. Svi veoma jasno vide šta se događa."[62]
Gülenova oficijelna web stranica[63] broji 43 njegove publikacije; one su, međutim, više srodne eseju i zbirkama propovijedi nego knjigama o određenim temama sa specifičnim tezama. Za njega se također kaže da je autor mnogih članaka na razne teme: društvene, političke i vjerske probleme, umjetnost, nauku i sport; te snimljenih hiljada audio i video kaseta.
On pridonosi nizu časopisa i magazina u vlasništvu njegovih sljedbenika. On piše glavni članak za Fountain, Yeni Ümit, Sızıntı i Yağmur islamske filozofske časopise. Nekoliko njegovih knjiga su prevedene na engleski jezik.[64]
Fethullah Gülen se pojavio u Top 100 Public Intellectuals Poll-u 2008. g. i na kraju izašao kao najutjecajniji mislilac.[65]
Fethullah Gülen je prozvan jednim od 100 svjetskih najutjecajnijih ljudi u 2013. g. od strane magazina TIME.[66]
Fethullah Gülen je na listi 500 najutjecajnijih muslimana od strane Royal Islamic Strategic Studies Centre-a u Ammanu, Jordan.[67]
- ↑ 1,0 1,1 „Fethullah Gülen's Official Web Site - Fethullah Gülen in Short”. En.fgulen.com. 2009-09-30. Arhivirano iz originala na datum 2014-09-15. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ 2,0 2,1 Helen Rose Fuchs Ebaugh, The Gülen Movement: A Sociological Analysis of a Civic Movement Rooted in Moderate Islam, p 26. ISBN 1402098944
- ↑ „Fethullah Gülen's Official Web Site - Gülen's Works”. En.fgulen.com. Arhivirano iz originala na datum 2014-09-11. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ Williams, Paul L. "A visit to the Pennsylvania fortress of “The World’s most Dangerous Islamist”"
- ↑ https://www.cbn.com/cbnnews/world/2011/may/the-gulen-movement-the-new-islamic-world-order/
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2014-08-16. Pristupljeno 2016-07-19.
- ↑ 7,0 7,1 „How far they have travelled”. The Economist. 6 March 2008. Pristupljeno 2 May 2012.
- ↑ 8,0 8,1 Helen Rose Fuchs Ebaugh, The Gülen Movement: A Sociological Analysis of a Civic Movement Rooted in Moderate Islam, p 38. ISBN 1402098944
- ↑ 9,0 9,1 9,2 Fethullah Gulen (Author) (2010-03-16). „Toward a Global Civilization of Love and Tolerance”. Amazon.com. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ „Turkey: up from the depths”. The Guardian. 27 December 2013. Pristupljeno 31 December 2013.
- ↑ M. Hakan Yavuz, John L. Esposito, Turkish Islam and the Secular State: The Gülen Movement, p. 20
- ↑ Helen Rose Fuchs Ebaugh, The Gülen Movement: A Sociological Analysis of a Civic Movement Rooted in Moderate Islam, p. 24. ISBN 1402098944
- ↑ German report in Der Spiegel
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2007-10-16. Pristupljeno 2016-07-19.
- ↑ [1][mrtav link]
- ↑ „The Gulen Movement: Communicating Modernization, Tolerance, and Dialogue in the Islamic World.”. The International Journal of the Humanities. Ijh.cgpublisher.com. str. 67–78. Arhivirano iz originala na datum 2016-11-07. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ Religioscope - JFM Recherches et Analyses. „Religioscope: The Gülen Movement: a modern expression of Turkish Islam - Interview with Hakan Yavuz”. Religion.info. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ „| Qantara.de - Dialogue with the Islamic World”. En.qantara.de. Arhivirano iz originala na datum 2019-01-06. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ „Gulen Inspires Muslims Worldwide”. Forbes. 21 January 2008.
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2009-05-12. Pristupljeno 2021-08-23.
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2009-05-12. Pristupljeno 2016-07-19.
- ↑ 22,0 22,1 „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2001-01-27. Pristupljeno 2016-07-19.
- ↑ 23,0 23,1 „Clement M. Henry, Rodney Wilson, The politics of Islamic Finance, Edinburgh University Press (2004), p 236”. Eupjournals.com. 1970-01-01. Arhivirano iz originala na datum 2013-01-22. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ 24,0 24,1 24,2 24,3 24,4 „U.S. charter schools tied to powerful Turkish imam”. 60 Minutes. CBS News. May 13, 2012. Arhivirano iz originala na datum 2012-05-14. Pristupljeno 2012-05-14.
- ↑ „Turkish investigation into Islamic sect expanded”. BBC News. 21 June 1999. Pristupljeno 2 May 2010.
- ↑ „Clement M. Henry, Rodney Wilson, ''The Politics of Islamic Finance'', (Edinburgh University Press 2004), p. 236”. Eupjournals.com. 1970-01-01. Arhivirano iz originala na datum 2013-01-22. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ „Gülen's answers to claims made based on the video tapes taken from some of his recorded speeches”. En.fgulen.com. 2001-09-24. Arhivirano iz originala na datum 2015-02-03. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ Dogan Koc, Strategic Defamation of Fethullah Gülen: English Vs. Turkish, p. 24. ISBN 0761859306
- ↑ 29,0 29,1 „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2007-09-27. Pristupljeno 2016-07-19.
- ↑ 30,0 30,1 Joe Parkinson and Ayla Albayrak (20 January 2014). „From His Refuge in the Poconos, Reclusive Imam Fethullah Gulen Roils Turkey”. The Wall Street Journal. Pristupljeno 22 January 2014.
- ↑ Erol Nazim Gulay, The Theological thought of Fethullah Gulen: Reconciling Science and Islam (St. Antony's College Oxford University May 2007). p. 1
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2010-02-06. Pristupljeno 2016-07-19.
- ↑ „Portrait of Fethullah Gülen, A Modern Turkish-Islamic Reformist”. Qantara.de. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ Guest Editor Zeki Saritoprak (Editor) (2005-01-01). „Thomas Michel S.J., ''Sufism and Modernity in the Thought of Fethullah Gülen'', The Muslim World, Vol. 95 No. 3, July 2005, pp. 345-5”. Amazon.com. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ „Mehmet Kalyoncu, A Civilian Response to Ethno-Religious Conflict: The Gülen Movement in Southeast Turkey (Tughra Books, 2008), pp. 19–40”. Books.google.com. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ Berna Turam. „Berna Turam, Between Islam and the State: The Politics of Engagement (Stanford University Press 2006) p. 61”. Sup.org. Arhivirano iz originala na datum 2011-06-11. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ Guest Editor Zeki Saritoprak (Editor) (2005-01-01). „Saritoprak, Z. and Griffith, S. Fethullah Gülen and the 'People of the Book': A Voice from Turkey for Interfaith Dialogue, The Muslim World, Vol. 95 No. 3, July 2005, p.337-8”. Amazon.com. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ Guest Editor Zeki Saritoprak (Editor) (2005-01-01). „Saritoprak, Z. and Griffith, S. Fethullah Gülen and the 'People of the Book': A Voice from Turkey for Interfaith Dialogue, The Muslim World, Vol. 95 No. 3, July 2005, pp. 337–8”. Amazon.com. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2009-05-12. Pristupljeno 2016-07-19.
- ↑ „Hürriyet Arama Mobil”. Arama.hurriyet.com.tr. 2004-04-21. Pristupljeno 2014-08-24.[mrtav link]
- ↑ In Lester Kurtz's (of University of Texas, Austin) words, "One of the most striking operationalizations of Gulen's fusion of commitment and tolerance is the nature of the Gulen movement, as it is often called, which has established hundreds of schools in many countries as a consequence of his belief in the importance of knowledge, and example in the building of a better world. The schools are a form of service to humanity designed to promote learning in a broader sense and to avoid explicit Islamic propaganda." Kurtz also cites in the same work the comments of Thomas Michel, General Secretary of the Vatican Secretariat for Inter-religious Dialogue, after a visit to a school in Mindanao, Philippines, where the local people suffered from a civil war, as follows: "In a region where kidnapping is a frequent occurrence, along with guerrilla warfare, summary raids, arrests, disappearances and killings by military and para-military forces, the school is offering Muslim and Christian Filipino children, along with an educational standard of high quality, a more positive way of living and relating to each other." Kurtz adds: "The purpose of the schools movement, therefore, is to lay the foundations for a more humane, tolerant citizenry of the world where people are expected to cultivate their own faith perspectives and also promote the well being of others... It is significant to note that the movement has been so successful in offering high quality education in its schools, which recruit the children of elites and government officials, that it is beginning to lay the groundwork for high-level allies, especially in Central Asia, where they have focused much of their effort." See, Lester R. Kurtz, "Gulen's Paradox: Combining Commitment and Tolerance," Muslim World, Vol. 95, July 2005; 379–381.
- ↑ Helen Rose Fuchs Ebaugh, The Gülen Movement: A Sociological Analysis of a Civic Movement Rooted in Moderate Islam, p 4. ISBN 1402098944
- ↑ Spiegelman, Margaret. „What Scares Turkey's Women?”. The Daily Beast. Pristupljeno 28 November 2012.
- ↑ „Fethullah Gülen's Official Web Site - Discursive and Organizational Strategies of the Gülen Movement”. En.fgulen.com. 2005-11-12. Arhivirano iz originala na datum 2014-09-17. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ Pınar Doğan; Dani Rodrik (5 December 2012). „Fethullah Gülen, the Jews, and hypocrisy”. balyozdavasivegercekler.com. Pristupljeno 22 December 2013.
- ↑ Ali Unal (Author) (2000-10-01). „Advocate of Dialogue: Fethullah Gülen”. Amazon.com. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ 47,0 47,1 skyron.co.uk. „European Muslims, Civility and Public Life Perspectives On and From the Gülen Movement”. Continuumbooks.com. Arhivirano iz originala na datum 2012-10-17. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ „Fethullah Gülen Web Sitesi - Devlet ve Şeriat”. Tr.fgulen.com. 2006-10-31. Arhivirano iz originala na datum 2014-08-13. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ „Fethullah Gülen's Official Web Site - Women Confined and Mistreated”. En.fgulen.com. 2008-05-08. Arhivirano iz originala na datum 2014-09-17. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ Berna Turam, Between Islam and the State: The Politics of Engagement (Stanford, CA: Stanford University Press, 2007), 125.
- ↑ „Fethullah Gülen: A life dedicated to peace and humanity- True Muslims Cannot Be Terrorists”. En.fgulen.com. 2002-02-04. Arhivirano iz originala na datum 2014-09-17. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ „Importance of Gulen Movement in the Post 9/11 Era: Co-existenceFethullah Gulen”. Fethullah Gulen. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2015-09-16. Pristupljeno 2016-07-19.
- ↑ Lauria, Joe. „Reclusive Turkish Imam Criticizes Gaza Flotilla”. Wall Street Journal. Pristupljeno June 4, 2010.
- ↑ „Turkey and Syria: An explosive border”. Economist.com. 2013-05-18. Pristupljeno 2014-08-24.
- ↑ 56,0 56,1 „Profile: Fethullah Gulen's Hizmet movement”. BBC News. Pristupljeno 22 December 2013.
- ↑ 57,0 57,1 Arango, Tim (26 February 2014). „Turkish Leader Disowns Trials That Helped Him Tame Military”. The New York Times. Pristupljeno 27 February 2014. »In 2005, years before the trials, a man affiliated with the Gulen movement approached Eric S. Edelman, then the American ambassador, at a party in Istanbul and handed him an envelope containing a handwritten document that supposedly laid out a plan for an imminent coup. But as Mr. Edelman recounted, he gave the documents to his colleagues and they were determined to be forgeries.«
- ↑ 58,0 58,1 58,2 Dan Bilefsky and Sebnem Arsu (24 April 2012). „Turkey Feels Sway of Reclusive Cleric in the U.S.”. New York Times. Pristupljeno 22 December 2013.
- ↑ Hurriyet Daily News, 16 November 2011, Banned book goes on sale in Istanbul book fair
- ↑ Arango, Tim (26 February 2014). „Turkish Leader Disowns Trials That Helped Him Tame Military”. The New York Times. Pristupljeno 27 February 2014. »Bilo da su korupcijske optužbe opravdane ili ne – postojalo je mnogo dokaza koji su procurili, naročito prisluškivanih konverzacija, koje su se pokazale inkriminirajućim – korupcijska kazna će razotkriti utjecaj Gülenovih kretanja unutar države Turske, koja su u velikoj mjeri sumnjičava, ali teško dokaziva.«
- ↑ „Turkey's Fethullah Gulen denies corruption probe links”. BBC News. 27 January 2014. Pristupljeno 4 February 2014.
- ↑ Tim Franks (27 January 2014). „Fethullah Gulen: Powerful but reclusive Turkish cleric”. BBC. Pristupljeno 5 February 2014.
- ↑ Gulen's publications (Turkish) Arhivirano 2014-03-11 na Wayback Machine-u, last visisted 2nd March 2014
- ↑ „Gulen books in English”. en.fgulen.com. Arhivirano iz originala na datum 2014-09-11. Pristupljeno 29 January 2014.
- ↑ "2008 top 100 public intellectual poll Arhivirano 2009-09-30 na Wayback Machine-u"
- ↑ „100 Most Influential People for 2013”. Arhivirano iz originala na datum 2013-04-19. Pristupljeno 2016-07-19.
- ↑ "The 500 Most Influential Muslims
- „FORBES - Gulen Inspires Muslims Worldwide”. Arhivirano iz originala na datum 2008-01-23. Pristupljeno 2016-07-19.
- Interfaith Radio - Turkey's Champion of Interfaith Dialogue
- The Economist - Global Muslim networks- How far they have travelled
- The Economist- Fethullah Gulen- A farm boy on the world stage
- Reuters - Turkish Islamic preacher - threat or benefactor? Arhivirano 2009-01-03 na Wayback Machine-u
- The New York Times - Turkish Schools Offer Pakistan a Gentler Vision of Islam
- The New York Times: Fethullah Gulen profile
- Foreign Policy - Fethullah Gulen as a Top Public Intellectual Arhivirano 2009-11-13 na Wayback Machine-u
- Profile on PBS show: Religion and Ethics January 21, 2011
- The New Republic Magazine: The Global Imam
- Qantara.de: The Fethullah Gülen Movement: Pillar of Society or Threat to Democracy? Arhivirano 2019-01-06 na Wayback Machine-u
- MERIA: Fethullah Gülen and his Liberal "Turkish Islam" movement Arhivirano 2011-09-19 na Wayback Machine-u
- ME Forum: Turkish Islam's Moderate Face Arhivirano 2005-10-28 na Wayback Machine-u
- ME Forum: Fethullah Gülen's Grand Ambition: Turkey's Islamist Danger
- The Gülen Movement: a modern expression of Turkish Islam
- The Nurcu Movement in Kazakhstan and Kyrgyzstan Arhivirano 2015-02-13 na Wayback Machine-u
- Zvanična web stranica
- Gulen Movement Canada Arhivirano 2019-02-08 na Wayback Machine-u
- Gulen Movement News
- Fethullah Gulen Arhivirano 2014-07-18 na Wayback Machine-u
