Gajo Petrović
| Gajo Petrović | |
|---|---|
| Filozofija 20. stoljeća | |
| Zapadna filozofija | |
| Rođenje | 12. marta 1927, (Karlovac, Kraljevina SHS) |
| Smrt | 13. jun 1993., Zagreb, Hrvatska |
| Filozofija | |
| Škola/Tradicija | kontinentalna filozofija (marksizam) |
| Glavni interesi | ontologija, logika, epistemologija |
| Inspiracija | |
Od | |
Gajo Petrović (Karlovac, 12. marta 1927. - Zagreb, 13. jun 1993.), bio je jugoslavenski (hrvatski) filozof. Jedan od najvažnijih predstavnika praxis filozofije, svoj filozofski pogled na svijet opisivao je kao mišljenje revolucije.
Nakon osnovnog školovanja i gimnazije u rodnom Karlovcu, studira filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1944-1946). Zajedno s prijateljima i kasnijim suradnicima Ivanom Kuvačićem[1] i Božom Beckom[2] odlazi na međunarodnu razmjenu studenata u SSSR, isprva nastavlja studij u Lenjingradu (1946-1947), potom u Moskvi (1947-1948), zatim se vraća u Zagreb i završava studij 1949. Od 1950. godine radi kao asistent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog faulteta u Zagrebu. Doktorirao s tezom Filozofski pogledi G. V. Plehanova u januaru 1956. Zatim odlazi na usavršavanje u University of London (1956-1957), gdje radi s prof. Alfredom J. Ayerom (University College). Habilitirao je 1958. na zagrebačkom sveučilištu s tezom Korespondencija i evidencija. F. Brentanova teorija istine. Od 1969. radi kao redovni profesor na Odsjeku za filozofiju, predaje ontologiju, spoznajnu teoriju i logiku sve do smrti. Kao gost predavao je u mnogim univerzitetima u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama.
Suosnivač je Hrvatskog filozofskog društva (HFD) [3] i Jugoslavenskog udruženja za filozofiju (JUF). Bio je sekretar i predsjednik HFD-a 1963/64. i predsjednik JUF-a 1964/66. Petrović je bio suosnivačem i članom Savjeta Korčulanske ljetne škole (1964-1974), i potpredsjednik filozofskog društva Ernst-Bloch-Gesellschaft, Ludwigshafen (od 1986).
Gajo Petrović bio je član brojnih međunarodnih filozofskih i akademskih institucija: Institut international de philosophie, Pariz (od 1973.), Comité d’honneur, Collège international de philosophie, Pariz (od 1986.), počasni doktor (doctor honoris causa) u Université des sciences humaines u Strasbourgu (od 1990).
Za vanrednog člana SANU primljen je 1988.
Petrović se već za studija u SSSR-u uvjerio da nešto nije dobro u uprošćenom marksizmu - staljinističkog tipa. Tako da se već u svojoj doktorskoj tezi Filozofski pogledi G.V. Plehanova, obrušio na njegovu teoriju odraza. Kako se razvijao kao filozof i mislilac, tako je sve više postajao zagovornik ideje o praksi (mladohegelijanci) i slobodi pojedinca.
Jedan je od osnivača, glavni urednik i spiritus movens međunarodno slavnog časopisa Praxis (1964-1974.) [4]. Časopisa koji je postao središte okupljanja i snažne profilacije grupe filozofa koji su po njemu dobili ime praxisovci.
Petrović je kao i većina njegovih kolega iz praxisove škole mišljenja bio radikalni zastupnik kritike svega postojećega. A ona je po njima podrazumijevala autorefleksiju i samoispitivanje, zapravo - načela evropske filozofije subjektivnosti.
Praksisovskim je filozofima u središtu interesa bio slobodan pojedinac, čovjek kao građanski subjekt - oni su tako interpretirali samoupravljanje, koje je po njima trebalo da bude vrhunac demokracije u kojem bi čovjek doista bio subjekt. Stoga oni nisu prihvaćali nacionalizam, koji eshatološki postavlja naciju kao temelj svega. A onda se on koristi kao ideološka podloga za praktičku politiku birokratskoga potčinjavanja tog istog naroda, svođenjem njegova bitka na etabliranu tradicionalnost i diskriminaciju svega onoga što se razlikuje od povlaštene društveno-političke koncepcije.[1] Zbog svojih kritičkih stavova i podrške studentskim protestima 1968, postao je predmetom velike partijske kritike, istina nije zatvaran, poput radikalnih nacionalista iz 1971, ali od tada mu je bitno sužen prostor za javno djelovanje. Radi unutar akademskih krugova — posvećen više teoriji nego praksi.
Gajo Petrović umro je 13. juna 1993. godine u 66. godini u Zagrebu.
Za života je Gajo Petrović objavio četrnaest knjiga i više stotina rasprava, članaka, eseja, od kojih treba izdvojiti:
- Engleska empiristička filozofija, Matica hrvatska, Zagreb, 1955 (drugo izdanje 1977 NZMH)
- Od Lockea do Ayera, Beograd : Kultura , 1964
- Logika, Zagreb, Školska Knjiga 1964 (ukupno 13 izdanja)
- Mogućnost čovjeka, Biblioteka Razlog. Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1969.
- Čemu Praxis, Praxis, džepno izdanje, br. 10-11, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1972.
- Filozofija i marksizam, Zagreb: Naprijed, 1976. (2. izdanje; 1. izdanje 1964)
- Mišljenje revolucije. Od "ontologije" do "filozofije politike", Zagreb: Naprijed, 1978.
- Suvremena filozofija. Ogledi, Školska knjiga, Zagreb, 1979
- Filozofija i revolucija, Zagreb: Naprijed, 1983. (2. izdanje; 1. izdanje 1973; izdanje na njemačkom 1971.)
- Praksa/istina, Biblioteka Kulturnog radnika: 11. teza, Kulturno-prosvjetni sabor Hrvatske, Zagreb, 1986.
- Odabrana djela (I-IV), Zagreb: Naprijed-Beograd: Nolit, 1986.; izbor djela zadrži: sv. I. Filozofija prakse: Filozofija i marksizam (1965), Filozofija i revolucija (1973.), sv. II. Mišljenje revolucije. Od ontologije do filozofije politike (1978.); sv. III. Marx i marksisti; sv. IV. Prolegomena za kritiku Heideggera
- U potrazi za slobodom Povijesno-filozofski ogledi, Biblioteka filozofska istraživanja (knj. 33), Zagreb, 1990.
- ↑ 1,0 1,1 Vinko Grgurev: Ivan Ivo Kuvačić Sjećanja
- ↑ (sh) Božo Bek. 2016-06-30. Pristupljeno 2020-10-09.
- ↑ Goran Grgec: Pola stoljeća Hrvatskog filozofskog društva kao istraživački izazov[mrtav link]
- ↑ Redakcija filozofskog časopisa "Praxis", pristupljeno 17. septembra 2010.