Kad se izvrti popis ljetnih glazbenih festivala s hrvatskom adresom, Ferragosto Jam u Orahovici nije među najvećima, najatraktivnijima ili najprofitabilnijima, ali svakako jest jedan od najvažnijih zbog trajnog opredjeljenja za uglavnom domaći program.
Festival na Orahovačkom jezeru u podnožju Papuka stigao je do 12. izdanja probijajući se kroz nezgodno okruženje, bez prirodnih saveznika i pouzdanih jataka.
U osiromašenoj i demografski opustošenoj Slavoniji, pokraj sveprisutnih lokalnih tamburaša i invazivnih prekograničnih cajki, orahovačka smotra jakih domaćih i regionalnih pop rock, alter, indie i hip-hop izvođača uvijek se doimala se kao dragocjen doprinos širenju hrvatske festivalske kulture previše stiješnjene između Zagreba i nekoliko jadranskih destinacija.
Na Ferragostu 11 udarne termine dobili su Darko Rundek, Jinx, Let 3, Tram 11, TBF, Pipsi i Zabranjeno pušenje, dok je otvaranje pripalo Hladnom pivu. Za petodnevni Ferragosto 12 (1. - 5. 8.) bukirani su Josipa Lisac, Goran Bare, Damir Urban, Vojko V, Krankšvester, Edo Maajka, Letu štuke, Partibrejkers, Brkovi, M.O.R.T., Nipplepeople, Kries i Porto Morto, pa je vrlo izvjesno da festival ne može ispasti slabiji od prošlogodišnjeg.
Samo će otvaranje izgledati i zvučati radikalno drugačije zbog čudnovate odluke organizatora da prve noći na glavnu pozornicu postavi "90’s Dance Party" s I Bee, Mineom i Ellom. Iskrcavanje kontejnera Cro dance treša na renomiranom open air festivalu dosad je bilo potpuno nezamislivo, ali presedan se nije dogodio slučajno.
Ferragosto je ipak lociran podalje od središta glazbenih zbivanja i ne može se nametnuti kao sukreator trendova. Može ih jedino slijediti i pogađati afinitete najšire publike koju privlači jeftinim upadom. Cro dance revival najprije je zahvatio radijske playliste i klupske programe, iz kojih se jednostavno prelio na orahovački festival.
Nakon masovnog prizivanja '80-ih, u čemu su s podjednakim entuzijazmom sudjelovali vremešni nostalgičari i znatiželjna mlađarija, iscrpljeni su gotovo svi dostupni resursi iz tog doba. Kopanje po prošlosti prošireno je na '90-e s puno skromnijim rezultatima i dugoročno opasnim posljedicama zbog ponovne kontaminacije terena Cro danceom.
U iskopinama novovalnih i postnovovalnih '80-ih nađeno je mnoštvo vrijednih artefakata koji su svjedočili o nagloj erupciji kreativnosti, rušenju društvenih tabua i osvajanju slobode govora kroz popularnu glazbu. Cro dance je negirao sve što je stvoreno u '80-ima i postavio višestruko niže standarde prilagođene skakutanju po pozornicama provincijskih diskoteka.
Trend su kreirali spretni estradni menadžeri Vladimir Mihaljek i Zoran Škugor, koji su se najbolje snašli u ratnim neprilikama i nametnuli svoja pravila igre. Rokere su zatekli u gadnom šoku od gubitka jugoslavenskog tržišta, turbo folk je bio zabranjen, kao i sve drugo što je dolazilo iz Srbije, a sarajevska pop škola nepovratno devastirana.
Unatoč žilavom otporu tradicionalnih dalmatinskih zabavnjaka okupljenih oko Zdenka Runjića i Splitskog festivala, Cro dance je munjevito napredovao kroz Hrvatsku, Sloveniju i prohrvatske krajeve Bosne i Hercegovine, a ubrzo je dobacio i do hrvatskih diskoteka u dijaspori, koje su plaćale najizdašnije honorare.
Znatno slabije prolazio je u Zagrebu, gdje se samo Electro Team mogao pohvaliti rasprodanim Domom sportova, dok su ostali čekali na red za gažu u Bestu.
Kultni zagrebački klubovi Gjuro i Aquarius izbjegavali su domaće dance atrakcije kao najgoru pošast, ZG techno underground preoteo im je dobar dio potencijalne publike u metropoli svojim megarave masovkama, a u međuvremenu se oporavila i rock scena reorganizirana kroz Fiju Briju. No medijski presing zadugo nije popuštao.
Mihaljekovi, Škugorovi, Tutićevi i Huljićevi puleni osvojili su maksimalnu potporu HRT-a, OTV-a i RVG-a, a novine su bile prepune njihovih fotki pa je galerija poznatih dancerica i dancera narasla do nevjerojatnih razmjera za ovako malu zemlju.
Severina, Alka, I Bee, Toni, Senna M, Sandi, Mandi, Kasandra, Ella, Simplicia, Nikita, Minea, Colonia, Nives Celzijus, Maja Šuput i Vlatka Pokos dosegnuli su vrlo različite razine popularnosti, ali iz njihovih diskografija su uvijek ispadale podjednako iritantne dance poskočice.
U studijskoj produkciji baziranoj na kopiranju tadašnjih Euro dance i Italo house hitova najteže je bilo pronaći komadić kvalitetne glazbe. Jedine svijetle točke Cro dancea ostali su solo projekti Dina Dvornika zaokruženi nenadmašnim singlom "Afrika", najveći hit Electro Teama "Tek je 12 sati" i debitantski album Nine Badrić "Godine nestvarne".
Producirao ga je Denis Curman, veliki poklonik Hi-NRG i Italo house zvuka, koji je u startu planirao iskorak na internacionalne pozornice, ali Ninu je vukla hrvatska estrada pa njihova suradnja nije dugo trajala. Nakon začudnog eksperimenta s hercegovačkim gangama u etno techno projektu "Ganga Futura", Curman je otišao za Italiju i napravio respektabilnu karijeru na Italo house sceni.
Od '90-ih do danas Cro dance ekipa prilično se prorijedila. Nina i Toni najuspješnije su se prestrojili u pop mainstream, Severina je postala ultimativna balkanska cajka, a Senna M je pokrenuo lukrativan biznis s robotskim filmskim kamerama.
Nikad prihvaćene kao ozbiljne pjevačice, I Bee, Minea i Ella udružile su se 2014. godine na snimanju pjesme "Na Jadran", koju je Dallas pokušao plasirati kao ljetni hit. Povratnički singl zvučao je kao odbačena zvučna podloga za jadransku turističku razglednicu i prošao je gotovo nezapaženo, ali prva zajednička turneja po diskotekama dovela je novu mladu publiku koja je totalno zabrijala na stari Cro dance trash.
Egzaltirane reakcije na "Šumicu", "Vrapce i komarce" i "Iza ponoći" danas nisu posljedica medijskih manipulacija, nego kronične nestašice suvremene domaće dance pop glazbe s hitoidnim potencijalom. No čak i u takvim okolnostima, "90’s Dance Party" na Ferragostu je najgora festivalska ponuda ovoga ljeta.
